Arhimandrit Rafailo Boljević, iguman Manastira Podmaine, u jednoj od svojih beseda govorio je o neizostavnoj vezi između života u Hristu i iskušenja s kojima se vernici susreću. Polazeći od učenja Svetog Justina Ćelijskog o bogočovečanskim vrlinama, otac Rafailo naglasio je da vera, ljubav i nada čoveka sjedinjuju s Hristom, ali da upravo takav život često izaziva otpor duha ovoga sveta.
Kako je objasnio, Crkva je kroz čitavu svoju istoriju prolazila kroz različite oblike gonjenja, a to, prema njegovim rečima, nije karakteristika samo prvih vekova hrišćanstva već i savremenog vremena.
- To je drevno predanjsko pravilo: tamo gde je Duh Sveti, tu će biti gonjenja. Ne i poraza, ali gonjenja svakako, jer duh sveta, a duh sveta je demonski duh, on ne može da ostane ravnodušan - rekao je otac Rafailo nedavno u jednoj od svojih redovnih večernjih beseda.
Neočekivan susret na ulici
Da bi približio ovu misao, iguman Podmaine podelio je i jedno lično iskustvo iz vremena kada je bio đakon u Podgorici.
Kako je ispričao, dok je sa sabratom prolazio jednim podgoričkim naseljem, iz mraka je iznenada izašla mlađa žena koja je počela da ih vređa i zasipa psovkama.
- Izlete neka mlađa žena, devojka, i svašta po nama. I to iz nekoga mraka. Mi se okrenusmo, šta bi, i ona na nas, direktno, svašta. To je bilo u ono vreme neke napetosti, nešto u vezi s Crkvom. Psovke. Iskren da budem, s obzirom na to da nismo mi to nešto ni očekivali, bi iznenađenje - prisetio se.
Ipak, umesto da odgovori istom merom ili da se naljuti, rekao je da je u tom trenutku osetio sasvim drugačije raspoloženje.
- Nekako mi je sve to imponovalo. Baš kažem: "Vidi, čoveče, ima nešto i od nas." Vidi, ona nas ne zna, ne zna ko smo mi. Tu nije bilo ništa lično. Videla je samo bradu i mantije - rekao je arhimandrit.
"Nije napadala nas, već Crkvu"
Otac Rafailo naglasio je da pomenuti događaj nije doživeo kao ličnu uvredu, već kao reakciju na ono što mantija predstavlja.
Prema njegovim rečima, žena nije poznavala ni njega ni njegovog sabrata, već je reagovala na spoljašnje obeležje pripadnosti Crkvi.
- Samo je videla da smo Crkva. Nije ona nas znala, ali je imala takvu snažnu potrebu, taj duh iz nje malo da ospe po nama. Samo taj neki tajanstveni miris, koji ni mi sami ne osećamo, ali ga duh oseti - rekao je.
Istovremeno, dodao je i da se za tu ženu moli, rekavši da je bila "napojena nekim duhom mržnje" i izrazio želju da ga se oslobodi za života, čime je pokazao da odgovor hrišćanina na neprijateljstvo ne treba da bude osuda, već molitva.
Podsećanje na stradanje pravoslavnih
Iz ličnog iskustva beseda se zatim vraća na širu istorijsku perspektivu. Otac Rafailo podseća da su mnogi pravoslavni kroz istoriju stradali samo zbog svoje vere.
Govoreći o srpskim mučenicima, rekao je da su brojni ljudi bili ubijani, progonjeni i bacani u jame samo zato što se nisu odrekli pravoslavlja.
- Iz pravoslavlja se ne odriči. Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, Sveti Savo, pomozi, krsna slava, ukrepi, to je bila legitimacija za jamu - rekao je, podsećajući na stradalničko iskustvo srpskog naroda.
U završnici besede, iguman Manastira Podmaine uputio je poruku da se vernici ne plaše ukoliko zbog svoje vere naiđu na nerazumevanje ili neprijatnosti.
Pozivajući se na Jevanđelje, podsetio je na Hristove reči da "svet svoje ljubi" i istakao da hrišćanin ne treba da traži potvrdu u prihvatanju od strane sveta, već da ostane veran Crkvi, sa smirenjem i bez mržnje prema bilo kome.
Besedu je zaključio podsećanjem na poznate reči Svetog Justina Ćelijskog: "Sve za Hrista, Hrista ni za šta!"
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako izbegavanje zlih saveta i sablazni može promeniti ne samo vaš život, već i živote onih oko vas.
Naziv tribine bio je „Јedini bez greha“, a jedan od najdirljivijih trenutaka bio je kada je govorio o Svetom Lazaru Četvorodnevnom
Na opelu bivšeg košarkaša Mornara, pionira ovog sporta u Baru i uzornog hrišćanina, jeromonah Rafailo i vladika Pajsije govorili su o njegovoj veri, ljubavi prema porodici i neugasloj svetlosti koju je ostavio u zajednici.
Reči igumana manastira Podmaine o božićnom postu ruše privid sigurnosti i otvaraju pitanje izbora - između praznog života i života koji kroz pokajanje, Crkvu i duhovnu borbu dobija istinski smisao.