Prešao je hiljade kilometara kako bi primio Svetu Tajnu Krštenja, a novi život u veri započeo je pod imenom velikog srpskog svetitelja.
Put od Milvokija do jedne od najpoznatijih pravoslavnih svetinja u Crnoj Gori za Harisa nije bio samo put preko okeana. U manastiru Dajbabe kod Podgorice načinio je korak koji je, prema objavi manastira, za njega imao duboko duhovno značenje: primio je Svetu tajnu krštenja i pristupio Pravoslavnoj crkvi.
Haris, koji je ranije pripadao islamskoj veroispovesti, došao je čak iz Sjedinjenih Američkih Država upravo u Dajbabe kako bi se krstio. Svetu Tajnu Krštenja obavio je protosinđel dr Vladimir Palibrk, a novokršteni hrišćanin tom prilikom dobio je ime Vasilije.
Sam izbor Manastira Dajbabe nosi posebnu simboliku. Ova svetinja, posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, nalazi se nedaleko od Podgorice, a njen hram je jedinstven po tome što je ukopan u prirodnu pećinu. Manastir je osnovan 1897. godine, a unutrašnjost pećinske crkve oslikavao je njegov ktitor, prepodobni Simeon Dajbabski.
U pravoslavlju krštenje nije samo obred kojim čovek postaje pripadnik određene verske zajednice. To je Sveta Tajna kroz koju čovek ulazi u život Crkve, sjedinjuje se sa Hristom i postaje njen član. Zato je trenutak u kojem je Haris postao Vasilije za njega označio početak novog duhovnog puta.
Posebnu težinu ovom događaju daje činjenica da je novi član Crkve zbog svog krštenja prešao hiljade kilometara. Njegov dolazak iz Amerike u crnogorsku svetinju pokazuje i da pravoslavne svetinje mogu biti mesto susreta ljudi različitog porekla i životnih puteva, okupljenih oko iste vere.
Iz manastira Dajbabe uputili su novom članu pravoslavne zajednice molitvene želje da mu Gospod podari snagu, mir, ljubav i istrajnost na putu pravoslavne vere, uz molitvenu zaštitu Svetog Vasilija Ostroškog, Svetog Simeona Dajbabskog i svih svetitelja.
- Dobro nam došao, brate Vasilije! Na mnoga i blaga leta! – poručio je protosinđel Vladimir iz manastira Dajbabe.
Harisovo krštenje u manastiru Dajbabe tako je postalo još jedno svedočanstvo da se put ka veri ponekad odvija daleko od mesta u kojem je čovek rođen i odrastao. Za njega je taj put počeo u Americi, a jedan od njegovih najvažnijih trenutaka dogodio se u tišini drevne svetinje uklesane u stenu, gde je Haris postao Vasilije.
Mnogi u nevolji pomoć traže od lažnih iscelitelja i vračara, ali Crkva podseća da je Krštenje jedinstvena Sveta tajna i da se od straha ne oslobađamo vračanjem, već verom, pokajanjem i životom u Hristu.
Susret jereja Leonida Bratkova sa sedamdesetogodišnjom Anom otvorio je pitanje da li je krštenje samo utočište pred smrću ili poziv na promenu i oproštaj.
Episkop novobrdski Ilarion istakao da telesna snaga i sportski uspeh treba da budu praćeni duhovnim uzrastanjem, negovanjem vrlina i živim odnosom sa Bogom.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Tokom praznične Liturgije u hramu Svetog pravednog Josifa u Hjustonu primili su Svetu tajnu krštenja i miropomazanja, a njihov dolazak u Pravoslavnu crkvu bio je deo samog bogosluženja.
Episkop novobrdski Ilarion istakao da telesna snaga i sportski uspeh treba da budu praćeni duhovnim uzrastanjem, negovanjem vrlina i živim odnosom sa Bogom.
Na svečanosti u budvanskom Starom gradu govorio je o njenom mestu u duhovnosti i kulturi, od Miroslavljevog jevanđelja i dela Svetog Save do Njegoša, svetih hramova, pravnih spomenika i velikih srpskih naučnika.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
Najpre je bio rimski vojnik zadužen da čuva hrišćanskog zatvorenika, a upravo taj susret doveo ga je do vere zbog koje će kasnije pred carem odbiti da se odrekne Hrista.
Veliki svetitelj našeg vremena govorio je o nečemu što se često događa u odnosima među ljudima, a što mnogi prepoznaju tek kada već nastanu ljutnja, zameranje i potreba da se drugome uzvrati.