UPOKOJIO SE OMILJENI MONAH IZ OSTROGA: Bratstvo se danas oprostilo od oca Nauma
Opelo monahu Naumu Petroviću (1962-2025), dugogodišnjem ostroškom sabratu, služeno je u 11.00 časova.
Na opelu bivšeg košarkaša Mornara, pionira ovog sporta u Baru i uzornog hrišćanina, jeromonah Rafailo i vladika Pajsije govorili su o njegovoj veri, ljubavi prema porodici i neugasloj svetlosti koju je ostavio u zajednici.
Na praznik Svetog apostola Jakova, na gradskom groblju Gvozden brijeg u Baru, Barska crkvena zajednica i prijatelji oprostili su se od Nikole Nikice Kovačevića, bivšeg košarkaša Mornara i jednog od pionira te igre u gradu, ali pre svega – uzornog hrišćanina. Nikola je Gospodu predan u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira, u kojem je svoj život ispunio ljubavlju prema Crkvi i bližnjima.
Opelo je služio vladika dioklijski Pajsije, uz sasluženje brojnih sveštenika i monaha Mitropolije crnogorsko-primorske. Sabranima su se obratili vladika Pajsije, sin pokojnog Nemanje u ime porodice, a dirljivim i duboko duhovnim rečima – iguman manastira Podmaine, otac Rafailo.
– Evo, braćo i sestre, i u ovom danu, velika mogućnost da se i sami primaknemo smrti, koja je svakako pred svakim od nas – rekao je otac Rafailo okupljenima. – Jedan od dana koji su pred nama biće i naš dan i naše sretanje sa onom tajnom sa kojom se Nikola sreo u gradu, u kome se ta tajna smrti razotkrila i sila njena uništila – vrlo moćnim dejstvom Gospoda i Boga i Spasa našeg Isusa Hrista. Da mi, kada dođe trenutak da je po zakonu okusimo, ne okusimo gorčinu smrti, nego tajnu i dar života, da okusimo slast istinskog života.
Beseda igumana Rafaila osvetlila je život Nikole ne samo kao sportiste, već i kao čoveka duboke vere i ljubavi prema porodici i Crkvi.
– Naš brat Nikola, iako je deo njegove ličnosti ostao pokriven velom tajne, bio je uistinu poseban. Svi smo ga poznavali na svoj način, ali njegovo srce, sakriveno u Hristu, ostalo je svetlo koje nas vodi i nadahnjuje – dodao je otac Rafailo.
Posebno je dirnula priča o Nikolinom blagoslovu ćerki Tamari, koja je odlučila da krene putem Hrista.
– Kada je Tamara saopštila porodici svoju odluku da se zamonaši, Nikola i cela porodica, vrlo mirno, dali su na prvu blagoslov srca – svedoči iguman Rafailo, ističući koliko je Nikola bio čovek vere i razumevanja, spreman da ljubavlju podrži svoje najbliže.
– Verujem da je tu primio veliki blagoslov, koji mu je otvorio dubine srca i uključio ga u ona čudesna strujanja sa njegovom bratijom iz Odigitrije, Majke Božije, koja ga je vodila kroz svetinje našeg kraja i šire – dodao je otac Rafailo, ističući neprekidnu povezanost pokojnika sa duhovnim životom Crkve.
U završnom delu besede, otac Rafailo je sabranima poručio:
– Svi se tajno ponosimo što smo ga poznavali i milo nam je da je tako skončao vremenski život, a tiho i duboko verujemo da je već započeo da živi u Hristu, da diše sa još širom radošću, gledajući bliže Lice koje sija besmrtnom svetlošću. Bogu našem Hristu Vaskrslome sa Ocem i Duhom neka je čast i poklonošenje, a bratu našem Nikoli večan spomen. Daj Bože do susreta na dan opšteg vaskrsenja da i mi zajedno sa njim nasmejani pevamo blagodarstvene himne u nebeskom Carstvu kome neće biti kraja.
Tako je Nikola Kovačević, igrač, otac i hrišćanin, svoj put završio mirno i dostojanstveno, ostavljajući za sobom neizbrisiv trag ljubavi, vere i ponosa u zajednici koju je voleo i poštovao.
Opelo monahu Naumu Petroviću (1962-2025), dugogodišnjem ostroškom sabratu, služeno je u 11.00 časova.
U svetinji kod Budve obavljen redak čin – sedam rasofora primilo je malu shimu na praznik Svetog apostola Matije.
Na praznik Prepodobne Efrosinije i Prepodobnog Sergija Radonješkog u Crkvi Svete Trojice u Donjem Ostrogu služena je zaupokojena liturgija za pokoj duše oca Ilije.
Naziv tribine bio je „Јedini bez greha“, a jedan od najdirljivijih trenutaka bio je kada je govorio o Svetom Lazaru Četvorodnevnom
Reči igumana manastira Podmaine o božićnom postu ruše privid sigurnosti i otvaraju pitanje izbora - između praznog života i života koji kroz pokajanje, Crkvu i duhovnu borbu dobija istinski smisao.
Čudotvorna ikona Bogorodice Trojeručice iz Hilandara biće dočekana u Ulcinju i Baru, uz molitvenu pratnju vernog naroda i svečane liturgije povodom velikog praznika.
Dok javnost osuđuje napad na monahe manastira Brčeli, reakcija arhijerejskog namesnika barskog otkriva koliko daleko mogu ići mediji i gde počinje granica poštovanja verskih svetinja.
Projekat ne donosi samo turistički preporod i ekonomski zamah već otvara nove mogućnosti vernicima i hodočasnicima i olakšava uspon do Crkve Svete Trojice, simbola sabornosti i zajedništva.
Ona je bila luda Hrista radi, a to je najveća ljubav, i proživela je svoj život u velikom poniženju i stradanju, odbačena od ljudi, ali prihvaćena od Boga, poručio je vladika.
Jedan apel poglavara Srpske pravoslavne crkve pretvara molitvu u konkretno delo: krv koja se daruje u beogradskim hramovima postaje nada za nečiji novi početak.
Odluka gradske vlasti i Mitropolije otvorila je put ka izgradnji crkve posvećene Ostroškom Čudotvorcu, kao trajnom mestu sabiranja i nade u Podgorici.
Mitropolit kruševački David rukopoložio je đakona Ivana Petronijevića u sveštenički čin.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Jedan apel poglavara Srpske pravoslavne crkve pretvara molitvu u konkretno delo: krv koja se daruje u beogradskim hramovima postaje nada za nečiji novi početak.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za petak Sedmice bludnog sina otkriva da se daleko od očiju drugih, u srcu, rađa ono što može pokvariti reči i dela.
Bez bacanja, bez raskoši i bez suvišnih reči – male pitice nastajale iz poštovanja prema hrani i blagoslovu trpeze, a nestajale brže od „prave“ pite, dok je dom još mirisao na testo i sir.