Čudesa Svetog velikomučenika Dimitrija, koja je zapisao Ava Justin Popović, i danas svedoče da molitva, pokajanje i blagodat Božja pobeđuju i najtvrđa srca i najmračnija vremena.
Srpska pravoslavna crkva 8. novembra proslavlja jednog od najvećih svetitelja pravoslavlja — Svetog velikomučenika Dimitrija, čudotvorca i iscelitelja.
U vreme kada su hrišćani bili proganjani, a neprijateljske vojske često opsedale Solun, pojavio se svetitelj čija je vera postala neprolazna tvrđava svome narodu. Sveti velikomučenik Dimitrije, vojvoda i mučenik Hristov, pokazao je da ni smrt, ni vreme, ni razaranja ne mogu pokolebati onoga koji je u Gospodu pronašao večni život. Njegova čudesa, zapisana u starim spisima i potvrđena verom naroda, i danas se u Crkvi prepričavaju kao živo svedočanstvo da su molitva i blagodat jače od svakog oružja.
Viđenje pravednog Ilustrija: Anđeli i blistavi mučenik
Kako beleži Ava Justin Popović u Žitiju svetih, u vreme jedne velike opsade Soluna, pravedni čovek po imenu Ilustrije usrdno se molio u crkvi Svetog Dimitrija da Bog zaštiti grad od neprijatelja. Te noći, Ilustrije dožive viđenje: dva anđela, obasjana svetlošću, dođoše u hram i zatražiše da vide „gospodina koji tu živi“. Kada im se javi sam Sveti Dimitrije, lica sjajnog kao sunce, anđeli mu rekoše da Gospod naređuje da napusti grad, jer će on biti predat neprijateljima.
Tada svetitelj, sa suzama na kolenima, reče: „Gospode, ne pogubljuj grad u kome se priziva sveto ime Tvoje; dozvoli mi da položim dušu svoju za žitelje ovoga grada.“ Anđeli se pokloniše njegovim rečima i nestadoše, a Solun – molitvama mučenikovim – ostade čitav. Sedmoga dana opsade neprijatelj je u strahu pobegao, videvši, kako su kasnije priznali, „ognjenog muža na belom konju“ koji ih je razagnao. Tako je Sveti Dimitrije odbranio svoj grad.
Svetitelj koji i posle smrti brine o gladnima
Nedugo zatim, Solun zadesi nova nevolja – glad. Opsadna vojska opljačkala je žitne rezerve, pa su mnogi umirali od gladi. Tada se, prema predanju, Sveti Dimitrije javljajući na moru ukazivao mornarima i naredio im da lađe prepune pšenice upute ka Solunu. Zahvaljujući njegovom čudesnom staranju, grad je ponovo bio spasen. U tim događajima vernici su prepoznali istinu Hristovih reči: „Ja sam hleb života“ – jer se blagodat Božja, po molitvama svetitelja, pokazala kao hrana duše i tela.
Shutterstock/hramikona
Sveti velikomučenik Dimitrije
Oganj iz kovčega – svedočanstvo o svetosti moštiju
Kada je car Justinijan želeo da u novu Crkvu Svete Sofije u Carigradu prenese deo moštiju Svetog Dimitrija, posla izaslanike u Solun. Međutim, kada su otvorili kovčeg, iz njega su suknule varnice i čuo se glas:
„Stanite i ne dirajte!“ Uplašeni izaslanici su uzeli samo malo zemlje sa svetiteljevog groba i vratili se caru, svedočeći o sili Božjoj koja prebiva u svetima. Tako su mošti Svetog Dimitrija ostale u Solunu, kao trajni znak Božjeg prisustva i utehe.
Onisifor i glas iz groba: „Opet ti radiš ono isto!“
Jedno od najpoznatijih čuda vezano je za mladića Onisifora, crkvenog služitelja koji je, podstaknut đavolskim iskušenjem, počeo da krade sveće iz hrama. Svetitelj mu se u snu javio i blago ga ukorio, pozvavši ga na pokajanje. Ali kada se Onisifor vratio na staro, iz groba se začuo glas: „Opet ti radiš ono isto!“ Mladić pade kao mrtav, a pošto se pribrao, pred svima je ispovedio svoj greh. Narod je tada shvatio da pred svetinjom nema skrivanja i da se svaki greh otkriva u svetlosti Hristovoj.
Dve vezilje i čudesno prenošenje na praznik Svetog Dimitrija
Posebno divno čudo dogodilo se s dve mlade devojke koje su nevernici odveli u ropstvo. Primorane da izvezu lik Svetog Dimitrija kako bi se knez narugao, one su plakale nad platnom i molile svetitelja da im oprosti. Te noći, na sam Mitrovdan, Sveti Dimitrije ih je čudesno preneo iz tuđe zemlje pravo u Solun, u svoju crkvu, dok je narod vršio svenoćno bdenje. Probuvši se među vernicima, devojke su zaplakale od radosti i zahvalnosti. Njihov izvezeni lik svetitelja postavljen je iznad oltara, i od njega su se potom desila mnoga čuda.
Ne napušta one koji se mole
Sveti Dimitrije Solunski je vekovima ostao čuvar grada, ali i simbol svakog duhovnog Soluna — duše čoveka. Njegov primer uči da istinska vera ne prestaje ni pred smrću, da svetitelji nisu legende prošlosti, već živi molitvenici pred Bogom. I danas, u svetu nemira, bolesti i iskušenja, Crkva nas podseća na reči iz njegovog žitija:
„Znam milosrđe Tvoje, Gospode, ono prevazilazi grehe naše.“
Kada čovek s verom izgovori ove reči, tada se i nad njegovim životom otvara nebo — kao što se otvorilo nad gradom Solunom.
Večiti vodič i zaštita za sve nas
Sveti velikomučenik Dimitrije, vojvoda Hristov, ostao je ne samo zaštitnik Soluna već i simbol Božjeg staranja o svakome ko se s pouzdanjem predaje Gospodu. Njegova dela pokazuju da molitva nikada ne ostaje bez odjeka, da pokajanje obnavlja, a vera spašava. Zato, gde god se slavi ime Svetog Dimitrija, tu Gospod potvrđuje da svetitelji nisu daleki, već naši večiti saputnici u veri i ljubavi.
Verni narod tvrdi da male bočice sa vodom i uljem, ostavljene pored čudotvorne ikone u manastiru Panormitis, nestaju iz hrama, a zatim se pojavljuju u domovima ljudi širom sveta – kao odgovor na molitve i znak nebeske utehe.
Na današnji dan, kada Srpska pravoslavna crkva proslavlja ovog ugornika Božjeg, pravoslavni vernici pozvani su da mu uzdignu molitvu i zatraže Božju pomoć u nevoljama.
Svetogorski podvižnik objašnjava zašto naše reči često povređuju i kako male greške u komunikaciji mogu da ostave dugotrajan trag, čak i kada ne želimo da naudimo.
Poreska uprava je predala Pošti akontaciona rešenja za doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje, a dokumenta se očekuju u narednih 15 dana – šta obveznici treba da provere i kako da reaguju.
Protojerej Sergije Baranov govori o neobičnom susretu kod kapele na Smolenskom groblju i rečima neznanca koje su se, godinama kasnije, pokazale kao znak blagoslova koji se ne zaboravlja.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Na današnji praznik, prisećamo se svedočanstava o događaju koji se odigrao pred ikonom Svetog velikomučenika Dimitrija u Solunu. Ovaj neobični susret sa svetiteljem, u trenutku kada su sile protiv pravoslavlja bile brojčano nadmoćnije, postao je simbol borbe za slobodu, veru i opstanak srpskog naroda.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnu Kseniju Petrogradsku po starom i Svetog Fotija Velikog po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Pavla Mikija i drugove mučenike, dok u judaizmu i islamu danas nema velikog verskog praznika.
Kada je na dan pogreba svog muža Ksenija obukla njegovu odeću i tako krenula u pogrebnu povorku, rodbina i njeni prijatelji pomislili su da joj je smrt Andreja Fjodoroviča pomračila razum.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Klimenta po starom i Svetu mučenicu Agatiju po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetu Agatu Sicilijansku, dok u judaizmu i islamu danas nema velikog verskog praznika.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Ona je bila luda Hrista radi, a to je najveća ljubav, i proživela je svoj život u velikom poniženju i stradanju, odbačena od ljudi, ali prihvaćena od Boga, poručio je vladika.
Jedan apel poglavara Srpske pravoslavne crkve pretvara molitvu u konkretno delo: krv koja se daruje u beogradskim hramovima postaje nada za nečiji novi početak.