Na današnji praznik, prisećamo se svedočanstava o događaju koji se odigrao pred ikonom Svetog velikomučenika Dimitrija u Solunu. Ovaj neobični susret sa svetiteljem, u trenutku kada su sile protiv pravoslavlja bile brojčano nadmoćnije, postao je simbol borbe za slobodu, veru i opstanak srpskog naroda.
Na današnji praznik, kada molitveno slavimo Svetog Dimitrija, sećamo se i jednog od najvećih čuda koja su se desila pred ikonom ovog svetitelja. Čudesan događaj koji je zabeležen 1992. godine i dalje nosi u sebi snažnu poruku i inspiraciju za sve nas.
Solun, grad sunca, pomalo usnulog pod podnevnim vrućinama, postao je središte božanske milosti. U Crkvi Svetog Dimitrija, koja je u tom trenutku bila tiha i mirna, nalazile su se dve žene. Zvuci koraka su bili sve ređi, a miris smirne i bosiljka sve je više ispunjavao prostor. Ništa nije nagoveštavalo ono što će se uskoro desiti.
Schutterstock
Crkva Svetog Dimitrija u Solunu
U trenutku kada su žene bile duboko posvećene molitvama, u crkvu je ušao neobično obučen čovek, krvav i izmučen, koji je, hodajući prema oltaru, izjavio: „Ja sam ovdašnji, a dolazim iz Bosne. Tamo je borba za pravoslavlje!” Iako su žene bile u šoku, ubrzo su shvatile da je on imao izgled ratnika, kao onih prikazanih na ikonama Svetog Dimitrija.
Jedna od žena, prepoznajući ga, onesvestila se, dok su ostale stajale skamenjene i u tišini posmatrale šta se dešava. U tom trenutku, čovek je krenuo ka grobu Svetog Dimitrija, gde je božanskom voljom nestao, ostavljajući za sobom samo miris bosiljka. Kasnije, kada su sveštenik i vernici došli, sve su žene posvedočile ono što su doživele: čovek je bio obučen baš kao Sveti Dimitrije na ikoni.
Konstantinos Tsakalidis / AFP / Profimedia
Ikona Svetog Dimitrija pred kojom se dogodio čudestan događaj 1991. godine u Solunu
Svestan da je pred njim nešto sveto, sveštenik je učinio veliku metaniju, a svi prisutni su se u tišini molili pred Svetim Dimitrijem. Ovo čudo, koje je imalo svoj koren u dubokim duhovnim vezama između srpskog naroda i Svetog Dimitrija, postalo je simbol borbe za pravoslavlje i slobodu, naročito u svetlu borbi koje su usledile.
Kao podsećanje na ovu milost Božju, svetiteljski duh velikomučenika Dimitrija pojavio se 1992. godine, upravo kada su snage protiv pravoslavlja postajale još snažnije. Tada, tokom Mitrovdanske ofanzive, 5.000 srpskih boraca, uz pomoć naroda, uspešno je odbranilo Hercegovinu, bez obzira što su neprijateljski vojnici bili daleko brojčano nadmoćniji.
Ovaj junački trenutak borbe za opstanak srpske slobode u Bosni i Hercegovini nije bio samo fizički akt odbrane, već i duhovna snaga koja je potekla upravo iz verovanja u Svetog Dimitrija, zaštitnika pravoslavlja.
Konstantinos Tsakalidis / AFP / Profimedia
Crkva Svetog Dimitrija u Solunu
Kao sećanje na ovu borbu, u Nevesinju, ali i širom Hercegovine, Mitrovdanski praznik dobio je poseban značaj, te se danas slavi ne samo kao Dan opštine, već i kao borba za opstanak srpske duhovnosti. Sveti Dimitrije, kroz ovu božansku intervenciju i čudo, postao je simbol borbe za pravoslavlje, hrabrost i ustrajnost, prepoznajući i u današnjem vremenu snažnu snagu naroda koji se, kao i u prošlim vremenima, bori za svoju veru i postojanje.
Konstantinos Tsakalidis / AFP / Profimedia
Crkva Svetog Dimitrija u Solunu
Ovo čudo iz 1991. godine nosi duboku poruku vere, hrabrosti i nepokolebljivosti. Na današnji praznik, Mitrovdan, podsećamo se svih onih trenutaka kada je Sveti Dimitrije, u borbi za pravoslavlje, zaštitio srpski narod, i kada nas podseća da vera, ujedinjena sa hrabrošću, uvek vodi do božanske pobede.
Nakon pisanja grčkih medija, da je u eparhiji siroskoj potpuno zabranjena zvonjava zvona sa lokalnog manastira, crkveni velikodostojnici oglasili su se saopštenjem.
Policija u selu blizu Soluna privela je sveštenika nakon prijave da je tokom žučne rasprave napao svoju sedamnaestogodišnju ćerku pred očima njene maloletne sestre. Privedeni je uložio protivtužbu, tvrdeći da mu je ćerka pretila nožem, što dodatno usložnjava ovaj porodični sukob.
Arhijerej Grčke pravoslavne crkve pozvao je episkope i sveštenstvo na ljubav i prihvatanje, bez obzira na lične izbore vernika. Umesto prekora, on naglašava važnost dijaloga i razumevanja prema svakom čoveku, čime otvara novo poglavlje u odnosu Crkve prema savremenim društvenim izazovima.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Evtiha po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Čudo Svetog arhangela Mihaila u Kolosima. Katolička crkva obeležava 23. nedelju kroz godinu, dok je u jevrejskom kalendaru 24. elul, a muslimani nemaju veliki islamski praznik.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Otac Benedikt govori o njihovom razgovoru iza zatvorenih vrata, pitanjima koja je slavna pevačica postavila o veri i molitvi, kao i rečima koje je uputila svojim saradnicima pre nego što je napustila svetinju.
Od molitve pred polazak do posete drevnim pravoslavnim hramovima širom Evrope, ovaj vodič otkriva kako vernici mogu da sačuvaju duhovnu vezu i tokom najbezbrižnijih dana u godini.
Svedočanstvo o razgovoru sa poznatim svetogorskim monahom već više od dve decenije izaziva pažnju, a u njemu se pominju veliki sukobi, uloga velikih sila i položaj pravoslavlja u budućim vremenima.
Većina ga je videla bezbroj puta na ikonama, kupolama i bogoslužbenim predmetima, ali retko ko zna kako je ovaj drevni simbol postao jedno od najvažnijih znamenja pravoslavlja.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.