Freska Arhanđela Gavrila u hramu u Arilju svedoči o neprolaznoj lepoti i veri, a vekovima nadahnjuje verne i umetnike. Njegova prisutnost večito ostaje simbol svetosti i Božije milosti, duboko ukorenjene u duhovnom nasleđu srpskog naroda.
U pitomoj dolini reke Rzav, vekovima stoji Crkva Svetog Ahilija, duhovni svetionik Arilja i svedok burne istorije srpskog naroda. Izgrađena 1276. godine po zapovesti kralja Dragutina Nemanjića, ova svetinja nosi ime po episkopu Ahiliju, čije su mošti prenete u Arilje početkom 12. veka iz daleke Larise. Ime ovog svetitelja vekovima osvetljava ovaj kraj, dok njegovo prisustvo utemeljuje svetost ovog prostora.
- Na mestu gde se danas uzdiže velelepno zdanje ove crkve, postojalo je svetilište još u starijem gvozdenom i bronzanom dobu. Prvi materijalni trag paganskog hrama predstavlja Trajanov novčić pronađen u najstarijem delu arheološkog lokaliteta, što dokazuje postojanje aktivne naseobine. Današnja crkva podignuta je na temeljima male crkve koja je tu postojala - kaže etnolog-antropolog Marija Aleksić.
RINA
Crkva Svetog Ahilija u Arilju
Crkva Svetog Ahilija nije samo svedok istorije, već i čuvar drevnih tajni koje se kriju u njenim zidinama. Njena specifična arhitektura i bogatstvo fresaka iz trinaestog veka, među kojima se izdvaja ona poznata kao Plavi anđeo, čine ovu crkvu jednom od najvažnijih srpskih srednjovekovnih svetinja.
- Ariljski Plavi anđeo predstavlja Arhangela Gavrila, koji okrenut nadesno blagosilja Bogorodicu, lako ispruženom desnom rukom, a u levoj nosi glasničku palicu. Predstavom svetih arhanđela na prilazima oltaru pripisuje se uloga čuvara svetilišta, a slikani su u najsvečanijim carskim ili drugim odorama - otkriva etnolog-antropolog Marija Aleksić, prenosi Rina.
RINA
Freska Plavog anđela u ariljskoj Crkvi Svetog Ahilija
Ovaj nebeski čuvar, u večnom plavetnilu, koje okružuje njegovo lice, vekovima opčinjava posmatrače. Njegova lepota senči sve ostale freske u crkvi, privlačeći pažnju ne samo vernika već i umetnika i pesnika. Branko Miljković, nadahnut ovom freskom, ispevao je pesmu koja odzvanja dubokom duhovnom umetnošću. Ova freska nije samo slika; ona je most između neba i zemlje, duhovni prikaz Arhangela Gavrila, čuvara svetilišta i vesnika Božije milosti.
Ali tajna Plavog anđela ne leži samo u njegovoj umetničkoj lepoti. Kroz vekove, freska je nosila sa sobom i mističnu priču o svojim očima. Prema jednom predanju, Turci, koji su u vreme svoje vladavine crkvu pretvorili u konjušnicu, iskopali su oči svecima kako bi ih oslepili, ne želeći da budu posmatrani. Druga legenda, međutim, govori o duhovnom čudu: oči su namerno uklonjene da bi slepi progledali. Ova dvostruka tajna, koja spaja svetovno i duhovno, učvršćuje Plavog anđela kao simbol vere i nade, podsećajući nas na delovanje tajanstvenih sila koje prevazilaze naše shvatanje.
RINA
Ariljska Crkva Svetog Ahilija
Crkva Svetog Ahilija, uzdignuta u rang mitropolije za vreme cara Dušana, prošla je kroz teške vekove paljenja i uništavanja, da bi u 19. veku ponovo zasijala svojim starim sjajem. Od 1829. godine, kada je započeta njena obnova, pa do danas, crkvena zvona ponovo odjekuju nad Ariljem, svedočeći o veri koja ne gasne i o snazi naroda koji čuva svoje svetinje.
Proglasivši je za spomenik od izuzetnog značaja, Republika Srbija priznala je vrednost i značaj ove svetinje, ali istinska tajna crkve ostaje skrivena u očima onih koji je posete, u njihovom susretu sa Plavim anđelom, čuvarom drevnih tajni i svedokom večne borbe svetlosti protiv tame.
Sam čin rađanja deteta nije samo biološki događaj, već duboko duhovni podvig, jer se kroz njega žena udostojava da postane saradnik Božiji u delu stvaranja.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
U besedi za 30. utorak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o veri koja ne skreće pred opasnošću i o čoveku koji ne vodi narod snagom, već potpunim oslanjanjem na Boga.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Podignuta na temeljima vizantijske bazilike, sa sačuvanim ugovorom o gradnji iz 1281. i grobovima potomaka loze Nemanjića, ova svetinja kod Brodareva svedoči o veri, razaranju i tihom opstanku uprkos pljačkama, ruševinama i zaboravu.
Nakon zemljotresa, ratova i sistematskog uništavanja, završna faza građevinskih radova na hramovima Svetog Spiridona, Svetog Nikole i parohijskog doma u Petrinji budi nadu pravoslavnih vernika u ovom kraju.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Pravoslavni vernici danas slave Svetog proroka Danila po starom kalendaru, dok se po novom proslavlja Sveta mučenica Anisija Solunska. Katolici i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama, dok Jevreji obeležavaju Asarah B’Tevet, dan strogog posta, žalosti i pokajanja.
Poruka iz sure El-Asr, izdvojena za 30. decembar u knjizi „Kuran – 365 odabranih ajeta za svakodnevno čitanje“, podseća kako vera, dobra dela, istina i strpljenje mogu promeniti tok naših izbora.
Od prizrenske Bogoslovije do parohija niškog kraja, život sveštenika Srboljuba Kaplarevića bio je posvećen ljudima, a ne javnosti; njegov odlazak otvorio je sećanja na službu koja se merila poverenjem, a ne rečima.