ŠTA RADI ĐAVO ČOVEKU KAD KRENE KOD SVEŠTENIKA: Prepodobni Varsanufije Optinski otkriva kako tad brzo delovati i šta činiti
Sotona čoveka ne navodi na greh naglo i otvoreno, već postepeno, kroz misli, osećanja i navike koje deluju bezazleno.
Svaki dan pruža priliku da čovek iznova bira između poslušnosti Bogu i ugađanja svojim željama.
Pravoslavlje ne poziva samo na dobra dela, već i na neprestanu budnost srca.
Sveti oci Crkve vekovima su podsećali da se čovek ne udaljava od Boga uvek velikim padovima i očiglednim gresima, već mnogo češće sitnim popuštanjima savesti, kada ono što je nekada smatrao pogrešnim, počne da opravdava kao beznačajno.
Upravo zato Crkva neprestano govori o trezvenosti, odnosno budnosti nad sopstvenim mislima, rečima i delima.
Svaki dan pruža priliku da čovek iznova bira između poslušnosti Bogu i ugađanja svojim željama. Taj izbor često nije dramatičan niti vidljiv drugima, ali je presudan za duhovni život.
Post, molitva, ispovest i Sveta tajna pričešća nisu samo spoljašnji podvizi, već način da se čovek vrati i okrene k sebi i preispita stanje svoje duše. Kada savest počne da upozorava, a čovek je ućutkava izgovorima, tada se postepeno gubi osećaj za razliku između dobra i zla.
Sveti oci zato govore da nijedan greh ne treba potcenjivati. Nije opasno samo pasti, već ostati u padu bez želje da se ustane. Pokajanje nije izraz slabosti, već snage, jer podrazumeva iskreno priznanje sopstvene nemoći i čvrstu odluku da se čovek vrati Hristovim zapovestima.
Duhovna ravnodušnost ne nastaje odjednom. Ona počinje sitnim opravdanjima, odlaganjem molitve, nemarom prema postu, izbegavanjem ispovesti ili mislima da za promenu uvek ima vremena. Takvo stanje može postati navika koja uspavljuje savest i udaljava čoveka od istinskog pokajanja.
Zbog toga su podvižnici naglašavali da je potrebno svakodnevno ispitivati sebe, ne osuđivati druge, već sopstveno srce, moleći Boga za snagu da se svaka slabost prepozna na vreme i da se nijedan greh ne prihvati kao nešto nevažno.
Na to je upozoravao i starac Dionisije Ignjat:
"Trudimo se, nemojmo biti bezbrižni, jer bezbrižnost je najveća opasnost za dušu svakog od nas. Kažeš: 'Ma nije to ništa. Sad je post, ali hajde da pojedem nešto mrsno' ili 'Ne bi trebalo da učinim ovo sramno delo, ali Bog zna...' Eto, to se zove bezbrižnost, koja je u neku ruku i beznađe. Sagrešio si i kažeš: 'Pa, šta?' Znači, da sam sebe ne žališ. A tu leži opasnost."
Sotona čoveka ne navodi na greh naglo i otvoreno, već postepeno, kroz misli, osećanja i navike koje deluju bezazleno.
Duhovno iskustvo Crkve kroz vekove svedoči da Bog ne gleda samo na delo, već na nameru i stanje srca.
Svaki odnos, koji ostane opterećen nepravdom, ostavlja trag i u duši čoveka.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
Veliki svetitelj našeg vremena govorio je da se od čoveka ne traži ono što prevazilazi njegove mogućnosti, već iskren trud, istrajnost i poverenje u Boga, čak i onda kada se čini da je svaki korak težak.
Aleksandar Tkačenko objašnjava šta se zapravo može kriti iza onoga što nazivamo lenjošću i zašto je najvažnije otkriti pravi uzrok.
Naš odnos sa svetiteljima je isti kao i sa našim prijateljima, objasnio je otac Srba.
U besedi za četvrtak 11. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva zašto bi upravo spremnost za taj susret trebalo da usmeri naše misli, savest i život dok još imamo priliku za promenu.
Porodica Maraš prošlog leta došla je u manastir sa željom da dobije dete, a nekoliko nedelja kasnije Milena je saznala da je trudna. Dečaku su dali ime po Svetom Jakovu Tumanskom, a danas su ga doveli da primi Svetu tajnu krštenja.
Kada Pavle i Lenka pronađu neobičnu kutiju sa krstom i krenu za tragovima koje je ostavila njihova tetka Snežana, otkriće da se najveće blago ne krije u kutiji, već u srcu čoveka.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
Posebnu umetničku vrednost predstavlja ikonostas od orahovog drveta, izrađen 1833. godine.
Otac Andrej podseća da duhovna trezvenost počinje tek kada čovek prestane da ulepšava sliku o sebi i svoje slabosti poveri Božjoj pomoći.
Posebno se isticao brigom prema siromašnima i nevoljnima.
Posle decenija progona i zabrane vere, pravoslavni narod Đirokastre dočekao je patrijaršijskog egzarha Anastasa Janulatosa, a već sutradan u gradu je prvi put posle 25 godina služena arhijerejska liturgija.