KADA ISTORIJA STANE NA POŠTANSKU MARKICU: Pošta Srbije izdaje marku povodom velikog crkvenog jubileja
Poštanska marka na kojoj je ikona Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji, kao most između istorije, umetnosti i savremenog života.
Ljubeći ruku duhovnicima, kroz simboliku koja se proteže vekovima unazad, vernici primaju blagoslov od Gospoda, a način na koji ih oslovljavamo odražava njihovu duhovnu očinsku ulogu.
U svetu pravoslavne vere, običaji i tradicija nose duboko duhovno značenje i simboliku koja se proteže vekovima unazad. Jedan od takvih običaja je celivanje ruke sveštenika i monaha, kao i način na koji im se vernici obraćaju. Ovi postupci nisu samo izraz poštovanja prema duhovnicima, već i duboko ukorenjeni izrazi vere i bliskosti sa Bogom. Među vernicima ima i onih koji prihvataju i poštuju ovaj običaj, a da im nisu poznati poznat dublji smisao i celovitost simbolike.
Ljubljenje ruke sveštenika i monaha je običaj koji ima duboke teološke i duhovne korene. Kada vernik celiva ruku sveštenika, on time iskazuje poštovanje ne samo prema osobi sveštenika, već prema samom Hristu, jer sveštenik deluje u ime Hrista i crkve. Kao posvećeni sluga Božji, sveštenik je nosilac blagoslova koji dolazi od Boga, i ljubljenje ruke je čin primanja tog blagoslova.
Taj čin podseća vernike na reči iz Jevanđelja po Mateju: "Ko prima proroka u ime proroka, platu proroka primiće; i ko prima pravednika u ime pravednika, platu pravednika primiće" (Matej 10:41). Dakle, celivanje ruke sveštenika jeste simbol primanja Božijeg blagoslova i priznanje njegove duhovne uloge u zajednici.
Čin rukopolaganja ima značajnu vezu sa celivanjem ruke sveštenika i monaha. Rukopoloženje (hirotonija) je sakrament u kojem se sveštenik ili monah posvećuje za svoju službu u Crkvi, a kroz taj čin prima blagodat Svetoga Duha koja mu daje duhovnu moć da služi Svetim Tajnama i predvodi vernike.
Kada vernik ljubi ruku sveštenika ili monaha, on time poštuje ne samo osobu, već i Božiju blagodat koju je duhovnik primio kroz čin rukopolaganja.
Pravoslavni vernici se sveštenicima i monasima obraćaju sa posebnim poštovanjem, koristeći titule koje naglašavaju njihovu duhovnu službu i posvećenost. Za sveštenike se najčešće koriste titule kao što su "oče" ili "otac" praćeno imenom, ređe prezimenom: "Oče Milane" ili "Oče Petroviću". Ove titule odražavaju njihovu duhovnu očinsku ulogu prema vernicima, s obzirom da su duhovni pastiri koji vode svoju parohiju i pružaju duhovnu podršku.
Za monahe i monahinje, oslovljavanje se razlikuje zavisno od njihovog monaškog čina. Mlađi monasi se oslovljavaju sa "Brate" ili "Sestro", dok se stariji monasi, koji su zaređeni u čin jeromonaha (monaha sveštenika) ili arhimandrita, oslovljavaju sa "Oče" ili "Otac". Monahinje koje su igumanije ili starije monahinje oslovljavaju se sa "Mati". Recimo, igumanija manastira može biti oslovljena sa "Mati Jelena". Za razliku od sveštenika i monaha, monahinjama se ne celiva ruka.
Ovi načini oslovljavanja nisu samo formalnost, već odražavaju dublju duhovnu povezanost i poštovanje prema ulozi koju sveštenici i monasi imaju u životu crkve. Oslovljavanje sa "Oče", "Mati", "Brate" ili "Sestro" podseća na duhovnu porodicu kojoj svi pripadamo, gde su sveštenici i monasi duhovni roditelji i vodiči, a vernici njihova duhovna deca.
U pravoslavnoj tradiciji, sveštenstvo i monaštvo zauzimaju centralno mesto u životu zajednice. Njihova posvećenost Bogu i crkvi, kao i njihova uloga u vođenju vernika ka spasenju, razlog su za duboko poštovanje koje im se ukazuje kroz celivanje ruke i način oslovljavanja.



U pravoslavlju, blagoslov sveštenika predstavlja nevidljivu ruku Hrista koja nas blagosilja i zato je celivamo, dok monahinje svojim životom posvećenim Bogu ostaju stub duhovnosti bez uloge posrednika blagoslova.
Od crvene boje mučeništva, preko zlatne slave Hristove, do plave čistoće Bogorodice – svaka boja u pravoslavnoj liturgiji nosi duboku simboliku i vodi vernike ka dubljem razumevanju vere i duhovnog života.
Priča o luksuznom vozilu, koje je privuklo pažnju meštana mioničkog kraja, dovela je do nesporazuma i pogrešnih predstava o životu monaha. Jeromonah Arsenije razjasnio je situaciju, pozivajući na smirenost i oprez u prosuđivanju.
Sveti oci nas podsećaju da nema istinske vere bez dela, niti prave ljubavi bez žrtve.
Sam čin rađanja deteta nije samo biološki događaj, već duboko duhovni podvig, jer se kroz njega žena udostojava da postane saradnik Božiji u delu stvaranja.
Na konferenciji „Hrišćansko-socijalna inicijativa“ istaknuto kako lični odnos s Bogom i delatna ljubav mogu menjati svet i osnažiti zajednicu.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
Veliki srpski duhovnik 20. veka objašnjava kako možemo sačuvati dušu od nevidljivih napada koji vrebaju svakog nepažljivog čoveka.