ČITANJE JEVANĐELJA ZA 15. MAJ: Odlomak iz Svetog pisma za četvrtak četvrte sedmice po Vaskrsu
"Ali ako ja i sudim, sud je moj istinit, jer nisam sam nego ja i Otac koji me posla".
Ljubeći ruku duhovnicima, kroz simboliku koja se proteže vekovima unazad, vernici primaju blagoslov od Gospoda, a način na koji ih oslovljavamo odražava njihovu duhovnu očinsku ulogu.
U svetu pravoslavne vere, običaji i tradicija nose duboko duhovno značenje i simboliku koja se proteže vekovima unazad. Jedan od takvih običaja je celivanje ruke sveštenika i monaha, kao i način na koji im se vernici obraćaju. Ovi postupci nisu samo izraz poštovanja prema duhovnicima, već i duboko ukorenjeni izrazi vere i bliskosti sa Bogom. Među vernicima ima i onih koji prihvataju i poštuju ovaj običaj, a da im nisu poznati poznat dublji smisao i celovitost simbolike.
Ljubljenje ruke sveštenika i monaha je običaj koji ima duboke teološke i duhovne korene. Kada vernik celiva ruku sveštenika, on time iskazuje poštovanje ne samo prema osobi sveštenika, već prema samom Hristu, jer sveštenik deluje u ime Hrista i crkve. Kao posvećeni sluga Božji, sveštenik je nosilac blagoslova koji dolazi od Boga, i ljubljenje ruke je čin primanja tog blagoslova.
Taj čin podseća vernike na reči iz Jevanđelja po Mateju: "Ko prima proroka u ime proroka, platu proroka primiće; i ko prima pravednika u ime pravednika, platu pravednika primiće" (Matej 10:41). Dakle, celivanje ruke sveštenika jeste simbol primanja Božijeg blagoslova i priznanje njegove duhovne uloge u zajednici.
Čin rukopolaganja ima značajnu vezu sa celivanjem ruke sveštenika i monaha. Rukopoloženje (hirotonija) je sakrament u kojem se sveštenik ili monah posvećuje za svoju službu u Crkvi, a kroz taj čin prima blagodat Svetoga Duha koja mu daje duhovnu moć da služi Svetim Tajnama i predvodi vernike.
Kada vernik ljubi ruku sveštenika ili monaha, on time poštuje ne samo osobu, već i Božiju blagodat koju je duhovnik primio kroz čin rukopolaganja.
Pravoslavni vernici se sveštenicima i monasima obraćaju sa posebnim poštovanjem, koristeći titule koje naglašavaju njihovu duhovnu službu i posvećenost. Za sveštenike se najčešće koriste titule kao što su "oče" ili "otac" praćeno imenom, ređe prezimenom: "Oče Milane" ili "Oče Petroviću". Ove titule odražavaju njihovu duhovnu očinsku ulogu prema vernicima, s obzirom da su duhovni pastiri koji vode svoju parohiju i pružaju duhovnu podršku.
Za monahe i monahinje, oslovljavanje se razlikuje zavisno od njihovog monaškog čina. Mlađi monasi se oslovljavaju sa "Brate" ili "Sestro", dok se stariji monasi, koji su zaređeni u čin jeromonaha (monaha sveštenika) ili arhimandrita, oslovljavaju sa "Oče" ili "Otac". Monahinje koje su igumanije ili starije monahinje oslovljavaju se sa "Mati". Recimo, igumanija manastira može biti oslovljena sa "Mati Jelena". Za razliku od sveštenika i monaha, monahinjama se ne celiva ruka.
Ovi načini oslovljavanja nisu samo formalnost, već odražavaju dublju duhovnu povezanost i poštovanje prema ulozi koju sveštenici i monasi imaju u životu crkve. Oslovljavanje sa "Oče", "Mati", "Brate" ili "Sestro" podseća na duhovnu porodicu kojoj svi pripadamo, gde su sveštenici i monasi duhovni roditelji i vodiči, a vernici njihova duhovna deca.
U pravoslavnoj tradiciji, sveštenstvo i monaštvo zauzimaju centralno mesto u životu zajednice. Njihova posvećenost Bogu i crkvi, kao i njihova uloga u vođenju vernika ka spasenju, razlog su za duboko poštovanje koje im se ukazuje kroz celivanje ruke i način oslovljavanja.
U pravoslavlju, blagoslov sveštenika predstavlja nevidljivu ruku Hrista koja nas blagosilja i zato je celivamo, dok monahinje svojim životom posvećenim Bogu ostaju stub duhovnosti bez uloge posrednika blagoslova.
Od crvene boje mučeništva, preko zlatne slave Hristove, do plave čistoće Bogorodice – svaka boja u pravoslavnoj liturgiji nosi duboku simboliku i vodi vernike ka dubljem razumevanju vere i duhovnog života.
Priča o luksuznom vozilu, koje je privuklo pažnju meštana mioničkog kraja, dovela je do nesporazuma i pogrešnih predstava o životu monaha. Jeromonah Arsenije razjasnio je situaciju, pozivajući na smirenost i oprez u prosuđivanju.
"Ali ako ja i sudim, sud je moj istinit, jer nisam sam nego ja i Otac koji me posla".
U četvrtak četvrte sedmice po Vaskrsu, Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi Misli za svaki dan u godini poziva vernike da se ne boje razlikovati svetlost od tame – jer onaj ko odvaja od Hrista, odvaja od istine, života i spasenja.
Pod vitražnim prozorima, zviždali su i aplaudirali dok su krvoločni, tetovirani rvači padali u ringu i van njega.
U svetu preplavljenom informacijama i vizuelnim iskušenjima, sve češće zaboravljamo da zle misli ne potiču iz naše duše – one dolaze spolja, najčešće s ekrana. Protojerej Pavel Gumerov u svom autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, upozorava na duhovne posledice svakodnevnog konzumiranja medijskih sadržaja.
Protojerej Lambros iz Larise ispratio je još jedno dete na onaj svet. Njegova ćerka ubijena je nožem, a osumnjičeni je njen dvadesetjednogodišnji sin.
U svojoj priči naglašava to kako su ateisti uskraćeni jedne dimenzije, koja je spasonosna.
Predstojatelj Svetog arhijerejskog sabora je patrijarh srpski Porfirije.
Njegovi citati se svakodnevno i neprestano traže na različitim mestima - od članaka na internetu preko starih časopisa...
Kada se desi da niti povezanosti oslabe i jedna po jedna krenu da pucaju, štetu nije nemoguće popraviti, a savet sveštenika Aleksandara Praščevića može pomoći kao prvi korak u obnovi zajednice - braka.
Monasi ili "crno duhovenstvo" polažu zavet, a otac Petar objašnjava moraju li to da urade i beli monasi i monahinje.
U senci maslina i mirisu tamjana nastaje osvežavajuća poslastica koju monasi pripremaju s molitvom – otac Nikodim otkriva kako da ovu svetogorsku blagodat unesete i u svoj dom.