PREVAZILAŽENJE DESTRUKTIVNE TUGE U 3 KORAKA: Savet vladike Alekseja zlata vredan - svako ga može primeniti
Pozvao je na trenutnu trezvenost prostim saznanjem da smo pozvani da živimo u spasonosnoj zajednici.
U pravoslavlju, blagoslov sveštenika predstavlja nevidljivu ruku Hrista koja nas blagosilja i zato je celivamo, dok monahinje svojim životom posvećenim Bogu ostaju stub duhovnosti bez uloge posrednika blagoslova.
Pravoslavna vera, bogata simbolikom i dubokim duhovnim značenjem, pruža svojim vernicima mnoge obrede i običaje koji odražavaju samu suštinu vere. Jedan od tih običaja je i celivanje ruke sveštenika ili episkopa, kao izraz poštovanja prema blagoslovu koji dolazi od samog Hrista. Međutim, u slučaju monahinja, ovaj čin se ne praktikuje, a razlog za to leži u samoj srži crkvenih kanona i teologije.
Sveštenoslužitelji, koji su kroz svetu tajnu sveštenstva dobili blagodat Svetog Duha za služenje Crkvi Hristovoj, osenjuju nas krsnim znakom, donoseći blagoslov od Gospoda. Episkopi (arhijereji) i sveštenici (jereji) prilikom blagoslova sastavljaju prste tako da predstavljaju slova IS HS, što znači Isus Hristos. Kroz ovaj čin, sveštenik nam prenosi blagoslov Gospodnji, a Sveti Jovan Zlatousti nam poručuje: „Ne blagoslovi čovek, nego Bog njegovom rukom i jezikom.“
Da bismo primili blagoslov od sveštenika ili episkopa, potrebno je sastaviti šake u obliku krsta - desnu preko leve sa dlanovima naviše, izgovarajući: „Blagoslovi, oče“ (ili „vladiko“). Nakon primljenog blagoslova, poljubimo ruku sveštenika kao nevidljivu ruku samoga Hrista, dok sveštenik izgovara reči: „Bog blagoslovio!“
Monahinje, s druge strane, ne nose svešteničku blagodat. One se oslovljavaju sa „sestro“, dok se igumanija, starešina manastira, oslovljava sa „mati“. Iako postoji tumačenje da se igumaniji može poljubiti ruka kao izraz poštovanja, ovo je više izraz svetovnih pravila, dok se crkveni kanoni drže dubljeg teološkog značenja.
Monaštvo se vodi crkvenim kanonima, a ne svetovnim pravilima. Monahinje ne pružaju blagoslov na način na koji to čine sveštenici. Ovo ne umanjuje poštovanje prema monahinjama, već ističe razliku u njihovim duhovnim ulogama unutar crkve. Dok sveštenici deluju kao posrednici Hristovog blagoslova, monahinje svojom posvećenošću i molitvom osnažuju duhovni život zajednice.
Ljubeći ruku duhovnicima, kroz simboliku koja se proteže vekovima unazad, vernici primaju blagoslov od Gospoda, a način na koji ih oslovljavamo odražava njihovu duhovnu očinsku ulogu.
U manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice sabrali su se monaštvo, sveštenstvo i blagoverni narod da se poklone i pomole za dušu preminule monahinje, koja je svoj život posvetila veri, ljubavi i služenju Bogu.
Mati Minodora (Ružić) poziva verni narod da zajedničkim snagama izgrade prvu svetinju u opštini Foča, koja će postati simbol duhovne snage i zajedništva.
Mitropolit Fotije je tokom liturgije u drevnoj svetinji proizveo monahinju Anastasiju u čin igumanije, ističući ulogu manastira u duhovnoj obnovi i spasenju. A služen je pomen i i upokojenoj igumaniji Marti, čiji rad ostaje uzor za buduće generacije.
Pozvao je na trenutnu trezvenost prostim saznanjem da smo pozvani da živimo u spasonosnoj zajednici.
Oslobađanje od strasti je dugotrajan i težak proces koji zahteva ozbiljan trud, duhovnu disciplinu, pokajanje i pomoć Božje blagodati.
Pre nego što se prijavi za posao van Crkve, sveštenik mora zatražiti i dobiti pismeni blagoslov od nadležnog episkopa., piše u Preambuli.
"Ali ako ja i sudim, sud je moj istinit, jer nisam sam nego ja i Otac koji me posla".
Pozvao je na trenutnu trezvenost prostim saznanjem da smo pozvani da živimo u spasonosnoj zajednici.
Protojerej Lambros iz Larise ispratio je još jedno dete na onaj svet. Njegova ćerka ubijena je nožem, a osumnjičeni je njen dvadesetjednogodišnji sin.
U svojoj priči naglašava to kako su ateisti uskraćeni jedne dimenzije, koja je spasonosna.
Predstojatelj Svetog arhijerejskog sabora je patrijarh srpski Porfirije.
Protojerej Lambros iz Larise ispratio je još jedno dete na onaj svet. Njegova ćerka ubijena je nožem, a osumnjičeni je njen dvadesetjednogodišnji sin.
Kada se desi da niti povezanosti oslabe i jedna po jedna krenu da pucaju, štetu nije nemoguće popraviti, a savet sveštenika Aleksandara Praščevića može pomoći kao prvi korak u obnovi zajednice - braka.
Monasi ili "crno duhovenstvo" polažu zavet, a otac Petar objašnjava moraju li to da urade i beli monasi i monahinje.