U pravoslavlju, blagoslov sveštenika predstavlja nevidljivu ruku Hrista koja nas blagosilja i zato je celivamo, dok monahinje svojim životom posvećenim Bogu ostaju stub duhovnosti bez uloge posrednika blagoslova.
Pravoslavna vera, bogata simbolikom i dubokim duhovnim značenjem, pruža svojim vernicima mnoge obrede i običaje koji odražavaju samu suštinu vere. Jedan od tih običaja je i celivanje ruke sveštenika ili episkopa, kao izraz poštovanja prema blagoslovu koji dolazi od samog Hrista. Međutim, u slučaju monahinja, ovaj čin se ne praktikuje, a razlog za to leži u samoj srži crkvenih kanona i teologije.
Shutterstock
Od monahinja se ne traži blagoslov i ne celiva im se ruka
Sveštenoslužitelji, koji su kroz svetu tajnu sveštenstva dobili blagodat Svetog Duha za služenje Crkvi Hristovoj, osenjuju nas krsnim znakom, donoseći blagoslov od Gospoda. Episkopi (arhijereji) i sveštenici (jereji) prilikom blagoslova sastavljaju prste tako da predstavljaju slova IS HS, što znači Isus Hristos. Kroz ovaj čin, sveštenik nam prenosi blagoslov Gospodnji, a Sveti Jovan Zlatousti nam poručuje: „Ne blagoslovi čovek, nego Bog njegovom rukom i jezikom.“
Shutterstock
Monaštvo se vodi crkvenim kanonima, a ne svetovnim pravilima
Da bismo primili blagoslov od sveštenika ili episkopa, potrebno je sastaviti šake u obliku krsta - desnu preko leve sa dlanovima naviše, izgovarajući: „Blagoslovi, oče“ (ili „vladiko“). Nakon primljenog blagoslova, poljubimo ruku sveštenika kao nevidljivu ruku samoga Hrista, dok sveštenik izgovara reči: „Bog blagoslovio!“
Monahinje, s druge strane, ne nose svešteničku blagodat. One se oslovljavaju sa „sestro“, dok se igumanija, starešina manastira, oslovljava sa „mati“. Iako postoji tumačenje da se igumaniji može poljubiti ruka kao izraz poštovanja, ovo je više izraz svetovnih pravila, dok se crkveni kanoni drže dubljeg teološkog značenja.
Shutterstock
Postoji tumačenje da se igumaniji može celivati ruka, kao izraz poštovanja, ali je ti više izraz svetovnih pravila, dok crkveni kanoni drugačije nalažu
Monaštvo se vodi crkvenim kanonima, a ne svetovnim pravilima. Monahinje ne pružaju blagoslov na način na koji to čine sveštenici. Ovo ne umanjuje poštovanje prema monahinjama, već ističe razliku u njihovim duhovnim ulogama unutar crkve. Dok sveštenici deluju kao posrednici Hristovog blagoslova, monahinje svojom posvećenošću i molitvom osnažuju duhovni život zajednice.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od prvog čuda Hrista u Kani Galilejskoj do kontinuiranih isceliteljskih dela u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, verski analitičar Predrag Đokić osvetljava duboke duhovne poruke i Božju milost koja ne poznaje granice.
Đurđević je ukazao i na to da posetioci ne mogu očekivati da će im monasi u svakom trenutku biti dostupni, jer život u manastiru podrazuma i poštovanje dnevnog poretka.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.