DUHOVNI DRAGULJ BEOGRADA: Tradicionalni božićni koncert Pevačkog društva hrama Svetog Save
Horovi pod vođstvom Milene Antović i Katarine Stanković donose toplinu, molitvu i prazničnu čaroliju u kriptu hrama na Vračaru.
U pravoslavlju, blagoslov sveštenika predstavlja nevidljivu ruku Hrista koja nas blagosilja i zato je celivamo, dok monahinje svojim životom posvećenim Bogu ostaju stub duhovnosti bez uloge posrednika blagoslova.
Pravoslavna vera, bogata simbolikom i dubokim duhovnim značenjem, pruža svojim vernicima mnoge obrede i običaje koji odražavaju samu suštinu vere. Jedan od tih običaja je i celivanje ruke sveštenika ili episkopa, kao izraz poštovanja prema blagoslovu koji dolazi od samog Hrista. Međutim, u slučaju monahinja, ovaj čin se ne praktikuje, a razlog za to leži u samoj srži crkvenih kanona i teologije.
Sveštenoslužitelji, koji su kroz svetu tajnu sveštenstva dobili blagodat Svetog Duha za služenje Crkvi Hristovoj, osenjuju nas krsnim znakom, donoseći blagoslov od Gospoda. Episkopi (arhijereji) i sveštenici (jereji) prilikom blagoslova sastavljaju prste tako da predstavljaju slova IS HS, što znači Isus Hristos. Kroz ovaj čin, sveštenik nam prenosi blagoslov Gospodnji, a Sveti Jovan Zlatousti nam poručuje: „Ne blagoslovi čovek, nego Bog njegovom rukom i jezikom.“
Da bismo primili blagoslov od sveštenika ili episkopa, potrebno je sastaviti šake u obliku krsta - desnu preko leve sa dlanovima naviše, izgovarajući: „Blagoslovi, oče“ (ili „vladiko“). Nakon primljenog blagoslova, poljubimo ruku sveštenika kao nevidljivu ruku samoga Hrista, dok sveštenik izgovara reči: „Bog blagoslovio!“
Monahinje, s druge strane, ne nose svešteničku blagodat. One se oslovljavaju sa „sestro“, dok se igumanija, starešina manastira, oslovljava sa „mati“. Iako postoji tumačenje da se igumaniji može poljubiti ruka kao izraz poštovanja, ovo je više izraz svetovnih pravila, dok se crkveni kanoni drže dubljeg teološkog značenja.
Monaštvo se vodi crkvenim kanonima, a ne svetovnim pravilima. Monahinje ne pružaju blagoslov na način na koji to čine sveštenici. Ovo ne umanjuje poštovanje prema monahinjama, već ističe razliku u njihovim duhovnim ulogama unutar crkve. Dok sveštenici deluju kao posrednici Hristovog blagoslova, monahinje svojom posvećenošću i molitvom osnažuju duhovni život zajednice.



Ljubeći ruku duhovnicima, kroz simboliku koja se proteže vekovima unazad, vernici primaju blagoslov od Gospoda, a način na koji ih oslovljavamo odražava njihovu duhovnu očinsku ulogu.
U manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice sabrali su se monaštvo, sveštenstvo i blagoverni narod da se poklone i pomole za dušu preminule monahinje, koja je svoj život posvetila veri, ljubavi i služenju Bogu.
Mati Minodora (Ružić) poziva verni narod da zajedničkim snagama izgrade prvu svetinju u opštini Foča, koja će postati simbol duhovne snage i zajedništva.
Mitropolit Fotije je tokom liturgije u drevnoj svetinji proizveo monahinju Anastasiju u čin igumanije, ističući ulogu manastira u duhovnoj obnovi i spasenju. A služen je pomen i i upokojenoj igumaniji Marti, čiji rad ostaje uzor za buduće generacije.
Dok se jedni pravdaju da "samo prate", a drugi sa visine osuđuju, sveštenik razbija lažnu podelu i pokazuje kako rijaliti programi utiču na savest, navike i unutrašnji život.
U besedi za 30. ponedeljak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da prava veličina dolazi iz predanosti i krotkosti pred Bogom.
Svetac našeg vremena objasnio je kako iskrena, životna ispovest oslobađa dušu od nevidljivih rana i otvara put ka unutrašnjem miru.
Svaki čovek, prema predanju, na krštenju dobija svog anđela čuvara, kome Bog poverava da ga prati kroz život, čuva, opominje i usmerava ka dobru.
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
U ajetima 99:1-8 krije se univerzalna poruka: nijedno delo, koliko god sitno, ne prolazi neprimećeno, a Sudnji dan donosi konačnu meru za svaku ljudsku odluku.
Poljoprivrednik iz Portugala, otac sedmoro dece i čovek koji je druge vodio ka krštenju, tek na pragu 101. godine ostvario je ličnu duhovnu želju koja ga nije napuštala od mladosti.
Svaki čovek, prema predanju, na krštenju dobija svog anđela čuvara, kome Bog poverava da ga prati kroz život, čuva, opominje i usmerava ka dobru.