Mati Minodora (Ružić) poziva verni narod da zajedničkim snagama izgrade prvu svetinju u opštini Foča, koja će postati simbol duhovne snage i zajedništva.
U živopisnom čelebićkom kraju, gde vekovi prošlih vremena šapuću molitve starih svetitelja, monahinja Minodora pozvala je verni narod na uzvišen podvig – da zajedničkim snagama podignu prvi manastir u opštini Foča. Ova sveta obitelj, koja se rađa iz molitve i požrtvovanosti, biće utočište za sve koji traže duhovnu utehu i oslonac u veri.
Već sada, u porti hrama Uspenja Presvete Bogorodice, po blagoslovu mitropolita dabrobosanskog Hrizostoma, stoji novoizgrađeni konak – sa gostoprimnicom i monaškim kelijama, skromnim prostorijama koje će biti namenjene onima koji svoj život posvećuju Gospodu.
radiofoca.com
Mati Minodora i mitropolit Hrizostom
Ipak, ovaj blagosloveni put nije do kraja utrt. Građevinski radovi su uglavnom okončani, ali sredstva za izmirenje obaveza prema izvođačima još nisu obezbeđena. Dodatno, potrebno je opremiti monaške kelije, urediti portu, podići ogradu i završiti kotlarnicu kako bi se omogućilo zagrevanje ovog duhovnog ognjišta.
Monahinja Minodora ističe da ovaj manastir nije samo njena želja – to je nasušna potreba čitavog kraja i velika istorijska prilika. Ona snažno veruje da će se, uprkos svim izazovima, ova zamisao ostvariti:
- Šta je manastir? Manastir je mesto gde se danonoćno uzdiže molitva za svoje bližnje, za svoj narod i za ceo svet. Ovo je prvi manastir na teritoriji opštine Foča, nije ni to slučajno – Čelebići su istorijski kraj, Čelebići su izuzetan kraj, sve što je do Boga, Bog je dao. Ja sam putovala po svetu, ne može se ništa meriti, Čelebići sve nadmašuju - svedoči mati Minodora.
radiofoca.com
U porti hrama Uspenja Presvete Bogorodice je novoizgrađeni konak – sa gostoprimnicom i monaškim kelijama
U ovim rečima odzvanjaju vekovi duhovnog predanja, koji nas pozivaju da budemo deo ovog svetog poduhvata. Izgradnja ovog manastira u Foči nije samo materijalno pitanje – to je poziv na zajedništvo, na obnovu vere i na učešće u stvaranju duhovnog ognjišta koje će nadživeti sve nas.
Svi koji žele da se uključe u ovu bogougodnu misiju mogu to učiniti prilozima, ali i svojim molitvama. Jer, kako monaštvo uči, nijedan dar nije mali kada se daje od srca.
Monahinja Minodora stigla je na Čelebiće 2021. godine iz Eparhije banatske ali se zapravo vratila u svoj zavičaj. Rođena u selu Rajkovići, podno planine Ljubišnje, još u mladosti odselila je u Srbiju. Njen povratak ovde, kako sama svedoči, bio je na poziv duša upokojenih Čelebićana, među kojima je i Sveti sveštenomučenik Momčilo Grugurević, koji je postradao nakon Drugog svetskog rata.
Iako je izgradnja konaka započela septembra 2022. godine, radovi su u jednom trenutku stali, dovodeći u pitanje sam nastavak gradnje. Tada se, po promislu Božijem, pojavio izvođač koji je nastavio radove svojim sredstvima, na poverenje, i brzo i kvalitetno završio objekat.
radiofoca.com
Monahinja Minodora
- Ne možemo raditi druge poslove dok ovo ne isplatimo. Prioritet nam je ograda i uređenje terena; dosta toga je potrebno uraditi, na početku smo, ali se to u ovoj godini sve može urediti. Moj posao je i da organizujem sestre da dođu - kaže monahinja Minodora, prenosi sajt Radio Foča.
Priznaje da je verovala da će sredstva stizati brže, oslanjajući se na ranija obećanja i kontakte.
- Naivno sam prihvatila neka obećanja i izvore koje sam imala u planu i u svojoj glavi ranije. I dalje se nadam da će oni nešto od svojih obećanja ispuniti, ali se to odugovlači, i zato želim da damo priliku ljudima koji žele da pomognu, tako što ćemo ih informisati da se to gradi i da će to apsolutno biti manastir - ističe ona.
Svako ko zakorači u monašku keliju na Čelebićima oseća neizmernu ljubav. Oni koji dođu, kasnije se javljaju, a mnogi se ponovo vraćaju, vođeni toplinom koju su tamo pronašli. U keliji ne prestaje da gori kandilo vere i molitve za zdravlje svih koji su na bilo koji način pomogli izgradnju ove svetinje.
radiofoca.com
Monahinja Minodora ispred novoizgrađenog konaka
- Koliko ko može, ako ne može da izdvoji novac, može nekome da prenese ili da kaže – Bog neka pomogne da ta svetinja zaživi. Ali, nemojmo da zavidimo onima koji su pomogli, nego im zablagodarimo. To je naša svetinja, sveštenomučenik će pomoći - poručuje monahinja Minodora.
Izgradnja ove zajednice nije samo čin materijalnog poduhvata, već i duhovnog uzrastanja čitave zajednice. Svako ko uzme učešće u ovom svetom delu ostavlja trag u večnosti, a manastir koji će zaživeti na Čelebićima biće svedočanstvo vere, nade i ljubavi koje nas spajaju.
Trenutni jedini stanovnik ove monaške kelije, monahinja Minodora, svedoči da je svaki manastir imao svoj skromni početak, pa tako i ovaj, te da će svi koji budu uzeli učešće u njegovom podizanju osećati radost i ponos što su deo tog bogougodnog dela.
Foto: Privatna arhiva/Dušan Bodiroga
Mati Minodora sa Dušanom Bodirogom
Čelebići, selo koje se ponosno uzdiže na platou kanjona Tare, oduvek su bili simbol slobode i časti, kao što kazuju i drevne guslarske pesme – mesto gde je „obraz preči od života“. Njegova istorija, obojena junaštvom i stradanjem, svedoči o teškoj ceni koju su njegovi stanovnici platili u svim ratovima, a naročito posle Drugog svetskog rata, kada su iz ideoloških razloga pretrpeli velika iskušenja.
Monahinja Minodora podseća da je još 1925. godine, pre tačno jednog veka, rođena ideja o podizanju spomen-crkve u Čelebićima, u znak sećanja na 120 meštana koji su postradali na početku Prvog svetskog rata. Gradnju je započeo Sveštenomučenik Momčilo Grgurević u periodu od 1934. do 1939. godine, a, kako ističe monahinja, taj sveti poduhvat biće u potpunosti završen tek kada na tom mestu zaživi manastir.
Foto: Privatna arhiva/Dušan Bodiroga
Liturgija u hramu Uspenja Presvete Bogorodice u Čelebićima
- Dok to ne završimo, možemo mi i na Mesec otići, nećemo biti srećni. U novembru 1945. godine strada sveštenomučenik Momčilo, i u tome je, sigurna sam, bilo i našeg udela. Kad kažem našeg, mislim na naš narod. Na brdu iznad kelije nalazi se 17 grobova, to su parohijani sveštenomučenikovi. Tri godine sam ovde, a niko ne dolazi, niko ne drži pomene. To su sve mladi ljudi, na krstovima piše kada su rođeni i kada su postradali. Sve je zapušteno, i mi ne možemo biti srećni dok to ne promenimo - upozorava monahinja Minodora.
Ona napominje da je osnivanje manastira u nadležnosti mitropolita i da blagoslov mitropolita Hrizostoma jasno pokazuje da je ovo delo od presudnog značaja.
- Naš mitropolit to želi, jer je video da su Čelebići napušteni, ostavljeni. Ja sam došla po njegovom blagoslovu i trudim se da se formira obitelj.
Foto: Privatna arhiva/Dušan Bodiroga
Hram Uspenja Presvete Bogorodice u Čelebićima
Za istinsku monašku obitelj, osim završetka građevinskih radova, neophodno je i češće prisustvo sveštenika, a vremenom da manastir dobije svog duhovnika i postane mesto gde će se redovno služiti sveta liturgija. Monaška kelija Svetih Joakima i Ane nalazi se u porti Hrama Uspenja Presvete Bogorodice, gde nadležni sveštenik iz Foče povremeno dolazi i služi liturgije, ali je potrebno da to postane stalna praksa.
Svi koji žele da pomognu da se radovi na ovoj svetinji privedu kraju mogu to učiniti molitvama i darovima. Svaki dobročinitelj postaje deo ovog blagoslovenog dela, koje će, uz Božiju pomoć, postati duhovni stub ovog kraja.
U jedinoj pravoslavnoj svetinji u Finskoj, mladići pronalaze smisao i duhovni mir, uprkos predviđanjima stručnjaka da će vera nestajati iz njihovih života.
U knjizi „Misli za svaki dan u godini“, Sveti Teofan Zatvornik u šestu nedelju Velikoga posta ukazuje na opasnost od brze zaboravnosti i povratka grešnim delima, čak i nakon što smo primili Božiju milost.
Car Konstancije naredio je da se izgradi Ipatijev lik još za života ovoga svetitelja, i taj lik držaše car u svome dvoru kao oružje protiv svake supostatne sile.
Sa zvončićima oko vrata i vrbovim grančicama u rukama, stotine dece i vernika prošle su u molitvenom hodu do hrama Svetog Save, gde je vladika Petar služio bdenije uoči praznika Cveti — ulaska Gospodnjeg u Jerusalim.
U poruci povodom jevrejskog praznika slobode i nade, poglavar Srpske pravoslavne crkve istakao je značaj zajedničkog života, međusobnog poštovanja i univerzalnih vrednosti koje spajaju pripadnike različitih vera u savremenom društvu.
Priča o monahu koji je svojim životom posvedočio da vera i molitva mogu da prevaziđu i najopasnije prepreke, pružajući nadu onima koji se suočavaju s nevoljama.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
U Svetom Romanu, Tumanu i Komarici su se prema verovanju ukazala Božija čuda, pa ih posećuju bolesni i oni koji su izgubili mir i veru u sebe. Tako je boraveći u Kumarici nepokretna devojka muslimaske veroispovesti iz Bijelog Polja je prohodala, u Tumanu su mnoge žene koje su izgubile nadu da će postati majke posle molitve ostale trudne, a u Svetom Romanu su ljudi koji su ušli s depresijom, izašli nasmejani i s verom u život.
Car Konstancije naredio je da se izgradi Ipatijev lik još za života ovoga svetitelja, i taj lik držaše car u svome dvoru kao oružje protiv svake supostatne sile.
Kad je došla, dobila je svoju keliju u kojoj su bili samo krevet bez dušeka, peć i ćebe preko kreveta. To je simbol početka prilagođavanja asketskom životu.
Sa zvončićima oko vrata i vrbovim grančicama u rukama, stotine dece i vernika prošle su u molitvenom hodu do hrama Svetog Save, gde je vladika Petar služio bdenije uoči praznika Cveti — ulaska Gospodnjeg u Jerusalim.
U poruci povodom jevrejskog praznika slobode i nade, poglavar Srpske pravoslavne crkve istakao je značaj zajedničkog života, međusobnog poštovanja i univerzalnih vrednosti koje spajaju pripadnike različitih vera u savremenom društvu.
U hramu Svetog Save, na Lazarevu subotu, služen je pomen blaženopočivšem Patrijarhu Irineju, čije je vođstvo oblikovalo Srpsku Pravoslavnu Crkvu i narod.
U nadahnutom predavanju protojereja-stavrofora Gojka Perovića vernici su otkrili da Vaskršnji post nije samo uzdržanje od hrane, već duboka duhovna borba i putovanje ka Hristu, koje se u danima Strasne sedmice pretvara u tiho svedočenje pred licem Gospodnjim.
To je bilo prvi put da je pomerena od najmanje 1810. godine, kada su sprovedeni poslednji radovi zbog požara u bazilici, a možda i ranije, rekao je otac Samuel Aghojan iz Jermenske crkve.
Ekipa portala religija.rs posetila je crkvu Svetih apostola Petra i Pavla u rodnom mestu blaženopočivšeg patrijarha srpskog, koja je postala simbol vere, upornosti i ljubavi, dok mozaik sa njegovim likom podseća na svetlost koju je ovaj veliki duhovnik ostavio.
Kad je došla, dobila je svoju keliju u kojoj su bili samo krevet bez dušeka, peć i ćebe preko kreveta. To je simbol početka prilagođavanja asketskom životu.
Bez kapi viška ulja, a hrskav do savršenstva — ovo starinsko jelo sa manastirskih trpeza pokazuje da istinska čarolija dolazi iz jednostavnosti i vere u meru.