U jedinoj pravoslavnoj svetinji u Finskoj, mladići pronalaze smisao i duhovni mir, uprkos predviđanjima stručnjaka da će vera nestajati iz njihovih života.
Tišina se širi nad Valamskim manastirom u Uusi-Valamu, dok prvi zraci sunca osvetljavaju kupole i ikone, a molitveni šapat monaha postaje deo neizrecive harmonije. Ovo je jedini pravoslavni manastir u Finskoj, mesto gde duša pronalazi smiraj u ritmu drevnih monaških pravila.
Svitanje u Valamskom manastiru donosi zvukove jutarnje molitve. Tačno u šest sati, bratstvo se okuplja u molitvi, započinjući dan u duhu smirenja i zahvalnosti. Nakon doručka, svaki monah kreće na poslušanje – bilo da je reč o hranjenju ovaca, izradi sveća ili administrativnim poslovima, njihova svakodnevica odiše starinom i duhovnom posvećenošću.
Profimedia
Ono što je iznenađujuće je da se bratstvo ovog manastira u poslednjih pet godina gotovo udvostručilo, poraslo sa deset na osamnaest monaha. U vremenu kada su stručnjaci predviđali opadanje religioznosti među mladima, hrišćanska vera, barem među mladićima u Finskoj, pokazuje suprotan trend. Arhimandrit, otac Mihailo, objašnjava da je pandemija kovida bila prelomni trenutak:
- Nakon toga počeli smo da primećujemo ogroman porast interesovanja.
Mnogi mladići traže odgovore na egzistencijalna pitanja. Redovno šalju poruke monasima, želeći da razgovaraju o veri, a neki se odlučuju da i sami postanu iskušenici. Otac Mihailo primećuje:
- Mislim da su možda nesigurna vremena u kojima živimo razlog za to. Ljudi traže nešto postojano, nešto na šta mogu da se oslone.
Profimedia
Monah Rafailo na manastiorskom imanju
Iako se broj Finaca koji se izjašnjavaju kao hrišćani decenijama smanjuje, istraživači su u poslednjih nekoliko godina primetili porast interesovanja među mladima. Kati Tervo-Niemela, profesorka praktične teologije na Univerzitetu istočne Finske, priznaje da je isprva bila skeptična:
- Ali rezultati su se iznova i iznova ponavljali u istraživanjima.
Za mnoge mlade monahe, odlazak u manastir nije samo beg od haotičnog sveta, već i put ka unutrašnjem miru. Otac Stefanos, dvadesettrogodišnji monah, odrastao je u pravoslavnoj porodici i oduvek je znao da će kročiti monaškim putem.
- Bilo je divno. Monaški život me je oslobodio svih onih ovozemaljskih briga koje ljudi imaju - objašnjava on. . Studirao je i prvi put živeo sam kada je doneo odluku da se zamonaši, u vreme kada su ga mučile brige o studentskom dugu i njegovom mestu u životu.
Profimedia
Monah Rafailo
- Onda je počeo rat u Ukrajini, što je dodatno otežalo stvari - dodaje.
Finska je zemlja u kojoj je oko 63% stanovništva povezano sa Evangeličko-luteranskom crkvom, dok samo 1% pripada pravoslavnoj crkvi, koja se nalazi pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršie. Iako Valamski manastir potiče iz Rusije, on je prekinuo veze sa Ruskom pravoslavnom crkvom 1917. godine, kada je Finska stekla nezavisnost.
Danas, manastir ne samo da opstaje, već i privlači nove naraštaje. Kati Tervo-Niemela smatra da neki mladići pronalaze utočište u duboko tradicionalnim verskim zajednicama jer se one uklapaju u njihove konzervativne vrednosti. U vremenu velikih društvenih promena, monaški život za mnoge postaje simbol stabilnosti i duhovnog sidrišta.
Valamski manastir, sa svojim tihim hodnicima i svetlošću kandila koja treperi ispred ikona, ostaje duhovna oaza za one koji traže smisao, mir i molitvenu povezanost sa Bogom u svetu koji se neprestano menja.
Arhimandrit Zaharija iz Tanzanije krenuo je na neobično duhovno putovanje – odrastao je u rimokatoličkoj porodici, susreo se sa pravoslavljem i postao monah, služeći u Rusiji.
Dok se pravoslavne zajednice suočavaju s izazovima očuvanja tradicije i duhovnog vođstva, godina koju smo započeli donosi ključne trenutke u odnosima među crkvama i s globalnim pitanjima koja oblikuju njihov uticaj i misiju.
Istraživanje iz 2023. godine, koje je sproveo Institut za pravoslavne studije među pravoslavnim sveštenicima u 20 parohija širom 15 američkih država, otkrilo je da je broj konvertita u pravoslavnu crkvu porastao za 80% u 2022. godini u poređenju sa nivoima pre pandemije 2019. godine.
Takvih priča ima puno, a među akterima su i programeri koji su napustili velike IT kopmanije i sa porodicom otišli u Rusiju, ali i umetnici koje hrišćanstvo inspiriše.
Na Veliki ponedeljak, kada Hristos korača ka dobrovoljnom stradanju, Sveti Teofan Zatvornik nas uči kako da Ga srcem i telom pratimo kroz pokajanje, post i molitvu. Njegove reči, zapisane pre više od jednog veka, i danas bude svest o dubokom smislu Velike nedelje.
Za vreme praznika Vozdviženija životvornog krsta Gospodnjeg, kada su svi krenuli ka crkvi, ona je želela da uđe u hram, ali je neka nevidljiva sila zadržala i nije joj dala da uđe.
Na Lazarevu subotu, u manastiru Svetih Arhangela kod Prizrena, vladika Teodosije služio je svetu liturgiju, a mnogobrojni vernici, pristigli iz raznih krajeva Kosmeta, još jednom su posvedočili kome pripada ova svetinja i koliko traje srpski koren pod njenim svodovima.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
Godinama je živela u patnji, mučena pokajanjem i tugom, ali kada je ponovo kročila u manastir, pred njom se ukazala Bogorodica i učinila nešto što će zauvek ostati urezano u njenom srcu.
Mati Minodora (Ružić) poziva verni narod da zajedničkim snagama izgrade prvu svetinju u opštini Foča, koja će postati simbol duhovne snage i zajedništva.
Kad je došla, dobila je svoju keliju u kojoj su bili samo krevet bez dušeka, peć i ćebe preko kreveta. To je simbol početka prilagođavanja asketskom životu.
Poreklo patrijarha Pavla do danas nije bilo predmet većeg interesovanja, pa je otuda ostalo i neistraženo da li je patrijarh poneo prezime Stojčević po ocu ili po devojačkom prezimenu svoje majke.
To je bilo prvi put da je pomerena od najmanje 1810. godine, kada su sprovedeni poslednji radovi zbog požara u bazilici, a možda i ranije, rekao je otac Samuel Aghojan iz Jermenske crkve.
Ekipa portala religija.rs posetila je crkvu Svetih apostola Petra i Pavla u rodnom mestu blaženopočivšeg patrijarha srpskog, koja je postala simbol vere, upornosti i ljubavi, dok mozaik sa njegovim likom podseća na svetlost koju je ovaj veliki duhovnik ostavio.
U svetinji gde se vera pretače u nadu, a tišina u blagodat, episkop bihaćko-petrovački predvodio je bogosluženje u manastiru Ostrog, okupljajući vernike uoči Strasne sedmice i Hristovog Vaskrsenja.
Poreklo patrijarha Pavla do danas nije bilo predmet većeg interesovanja, pa je otuda ostalo i neistraženo da li je patrijarh poneo prezime Stojčević po ocu ili po devojačkom prezimenu svoje majke.
Dvadeset šest godina nakon njegove pogibije, majka otkriva do sada nepoznate detalje iz života legendarnog vojnika — o krštenju, izboru krsne slave i tihoj veri koju je nosio u srcu.