Dok se utapa u beskrajnim tokovima površnih sadržaja, savremeni svet sve više zanemaruje dragocenu duhovnu poeziju, poput pesme „Bogu“ iz Dučićeve zbirke „Pesme sunca“, koja zrači svetlošću beskonačne istine i uzvišenih osećanja.
U današnjem digitalnom svetu sve više tonemo u beskonačne tokove informacija, dok knjige, posebno poezija, bivaju zapostavljene, zaboravljene u tišini virtuelnih prostora. Čini se da je duhovna poezija, kao dragoceni biser našeg književnog nasleđa, naročito skrajnuta i nepravedno zapostavljena pred bujicom površnog sadržaja. A ipak, u njoj se kriju najdublja osećanja, najuzvišenije misli, reči koje odzvanjaju izvan vremena. Takva je i pesma Jovana Dučića, „Bogu“, iz ciklusa „Lirika“ objavljena u zbirci „Pesme sunca“ 1943. godine.
Wikipedia
Jovan Dučić
Bogu
Nikad se nisam na te bacio kamenom,
niti u svome duhu tvoj sjaj odricao;
I svoj put pređoh ceo sa tvojim znamenom,
svugde sam tebe zvao i svud te klicao.
Iz sviju stvari ti si u mene gledao,
tvoj gromki glas sam čuo u morskom ćutanju…
S bolom pred noge tvoje svagda se predao,
samo za tvojim žiškom sledio putanju.
A od tebe se nikad nisam odvajao,
stoga i ne beh samac u dnu svih osama…
Zbog tebe sam se kleo i za te kajao,
kad padne gorko veče po gorskim kosama.
U mašti sam ti bele svud crkve zidao;
I za molitve sam tvoje u zvona zvonio;
Za tvoga blagog Sina i ja sam ridao;
I đavola sam crnog s tvog krsta gonio.
A ti što sazda sunca i plod oranice,
bio si samo Slutnja, bolna i stravična:
Jer svaka Istina duha znade za granice,
jedino naša Slutnja stoji bezgranična.
Iz svih ovih stihova izbija istina da je duh koji traži Boga trajno obasjan svetlošću koja ne poznaje granice, te u toj svetlosti nalazi put, čak i kada se čini da su svi drugi izvori ugasli.
Dok vernici pripremaju vaskršnje korpe za osvećenje, u hramove sve češće stižu i stvari bez duhovnog smisla, zaboravljajući šta zapravo treba prineti pred Vaskrs.
Susret u Patrijaršijskom dvoru u Beogradu otvorio teme pravnog položaja verskih zajednica, zaštite kulturne baštine i unapređenja saradnje Crkve i države.
Usred sukoba i nesigurnosti, mali grad na severoistoku Libana dočekao je simbol nade i molitve koji podseća da čak i u najmračnijim vremenima svetlost uvek pobeđuje tamu.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Dok vernici pripremaju vaskršnje korpe za osvećenje, u hramove sve češće stižu i stvari bez duhovnog smisla, zaboravljajući šta zapravo treba prineti pred Vaskrs.
U besedi za četvrtak 6. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako krotost, blagočešće i vera opstaju usred tame i nasilja, i poziva vernike da postanu učesnici pobede Hrista nad svim silama zla.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
Dragutin Lalatović i Marinko Jovanović zakoračili su putem poslušnosti, molitve i unutrašnjeg preobražaja u jednoj od najznačajnijih pravoslavnih svetinja u Crnoj Gori