Duhovna riznica 15.08.2024 | 16:18

BLAGO DUHOVNE POEZIJE: Stihovi Jovana Dučića posvećeni Bogu koji nadmašuju vreme

Izvor: Religija
Autor: Saša Tošić
BLAGO DUHOVNE POEZIJE: Stihovi Jovana Dučića posvećeni Bogu koji nadmašuju vreme
Printscreen/YouTube/ZLATNO DOBA

Dok se utapa u beskrajnim tokovima površnih sadržaja, savremeni svet sve više zanemaruje dragocenu duhovnu poeziju, poput pesme „Bogu“ iz Dučićeve zbirke „Pesme sunca“, koja zrači svetlošću beskonačne istine i uzvišenih osećanja.

U današnjem digitalnom svetu sve više tonemo u beskonačne tokove informacija, dok knjige, posebno poezija, bivaju zapostavljene, zaboravljene u tišini virtuelnih prostora. Čini se da je duhovna poezija, kao dragoceni biser našeg književnog nasleđa, naročito skrajnuta i nepravedno zapostavljena pred bujicom površnog sadržaja. A ipak, u njoj se kriju najdublja osećanja, najuzvišenije misli, reči koje odzvanjaju izvan vremena. Takva je i pesma Jovana Dučića, „Bogu“, iz ciklusa „Lirika“ objavljena u zbirci „Pesme sunca“  1943. godine.

Wikipedia
Jovan Dučić

Bogu


Nikad se nisam na te bacio kamenom,
niti u svome duhu tvoj sjaj odricao;
I svoj put pređoh ceo sa tvojim znamenom,
svugde sam tebe zvao i svud te klicao.


Iz sviju stvari ti si u mene gledao,
tvoj gromki glas sam čuo u morskom ćutanju…
S bolom pred noge tvoje svagda se predao,
samo za tvojim žiškom sledio putanju.


A od tebe se nikad nisam odvajao,
stoga i ne beh samac u dnu svih osama…
Zbog tebe sam se kleo i za te kajao,
kad padne gorko veče po gorskim kosama.


U mašti sam ti bele svud crkve zidao;
I za molitve sam tvoje u zvona zvonio;
Za tvoga blagog Sina i ja sam ridao;
I đavola sam crnog s tvog krsta gonio.


A ti što sazda sunca i plod oranice,
bio si samo Slutnja, bolna i stravična:
Jer svaka Istina duha znade za granice,
jedino naša Slutnja stoji bezgranična.

Iz svih ovih stihova izbija istina da je duh koji traži Boga trajno obasjan svetlošću koja ne poznaje granice, te u toj svetlosti nalazi put, čak i kada se čini da su svi drugi izvori ugasli.