Dok se utapa u beskrajnim tokovima površnih sadržaja, savremeni svet sve više zanemaruje dragocenu duhovnu poeziju, poput pesme „Bogu“ iz Dučićeve zbirke „Pesme sunca“, koja zrači svetlošću beskonačne istine i uzvišenih osećanja.
U današnjem digitalnom svetu sve više tonemo u beskonačne tokove informacija, dok knjige, posebno poezija, bivaju zapostavljene, zaboravljene u tišini virtuelnih prostora. Čini se da je duhovna poezija, kao dragoceni biser našeg književnog nasleđa, naročito skrajnuta i nepravedno zapostavljena pred bujicom površnog sadržaja. A ipak, u njoj se kriju najdublja osećanja, najuzvišenije misli, reči koje odzvanjaju izvan vremena. Takva je i pesma Jovana Dučića, „Bogu“, iz ciklusa „Lirika“ objavljena u zbirci „Pesme sunca“ 1943. godine.
Wikipedia
Jovan Dučić
Bogu
Nikad se nisam na te bacio kamenom,
niti u svome duhu tvoj sjaj odricao;
I svoj put pređoh ceo sa tvojim znamenom,
svugde sam tebe zvao i svud te klicao.
Iz sviju stvari ti si u mene gledao,
tvoj gromki glas sam čuo u morskom ćutanju…
S bolom pred noge tvoje svagda se predao,
samo za tvojim žiškom sledio putanju.
A od tebe se nikad nisam odvajao,
stoga i ne beh samac u dnu svih osama…
Zbog tebe sam se kleo i za te kajao,
kad padne gorko veče po gorskim kosama.
U mašti sam ti bele svud crkve zidao;
I za molitve sam tvoje u zvona zvonio;
Za tvoga blagog Sina i ja sam ridao;
I đavola sam crnog s tvog krsta gonio.
A ti što sazda sunca i plod oranice,
bio si samo Slutnja, bolna i stravična:
Jer svaka Istina duha znade za granice,
jedino naša Slutnja stoji bezgranična.
Iz svih ovih stihova izbija istina da je duh koji traži Boga trajno obasjan svetlošću koja ne poznaje granice, te u toj svetlosti nalazi put, čak i kada se čini da su svi drugi izvori ugasli.
Reči svetogorskog starca o ljudskoj slabosti otkrivaju zašto jedan pad ne mora da bude kraj borbe, već trenutak iz kojeg se može izvući važna pouka za ono što dolazi.
Na prazničnoj liturgiji vernicima se obratio mitropolit dalmatinski Nikodim, pozvavši ih da ljubav prema Bogu potvrde brigom o bližnjima i da nastave tradiciju svojih predaka.
Liturgiju su služili vladike Isihije i Kirilo, a verni narod u hrvatskoj prestonici dobio je mogućnost molitvenog poklonjenja svetim moštima Svetog vladike Nikolaja i Svetog Justina Ćelijskog.
Govoreći nad odrom upokojene monahinje, arhiepiskop šumadijski podsetio je na njen podvig, šest i po decenija provedenih u monaškom činu i pozvao okupljene na molitvu, pokajanje i pripremu za susret sa Gospodom.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Reči svetogorskog starca o ljudskoj slabosti otkrivaju zašto jedan pad ne mora da bude kraj borbe, već trenutak iz kojeg se može izvući važna pouka za ono što dolazi.
Tokom praznične Liturgije u hramu Svetog pravednog Josifa u Hjustonu primili su Svetu tajnu krštenja i miropomazanja, a njihov dolazak u Pravoslavnu crkvu bio je deo samog bogosluženja.
Susret jereja Leonida Bratkova sa sedamdesetogodišnjom Anom otvorio je pitanje da li je krštenje samo utočište pred smrću ili poziv na promenu i oproštaj.
Nove pesme mitropolita zvorničko-tuzlanskog posvećene su svetiteljima, Presvetoj Bogorodici, monaškom životu, veri i duhovnom podvigu, a nastale su prema njegovim autorskim stihovima.
Pevačica je tokom privatne posete manastiru Varlam provela tri sata, upoznala se sa monaškim životom i zatražila savet o duhovnim pitanjima od starešine ovog drevnog središta Pravoslavne crkve.
Kada su se Mihajlo i Ana izgubili u šumi, neobičan drveni krstić i zvuk crkvenog zvona poveli su ih putem na kojem su otkrili da pomoć ponekad stiže onda kada joj se najmanje nadamo.
Tokom praznične Liturgije u hramu Svetog pravednog Josifa u Hjustonu primili su Svetu tajnu krštenja i miropomazanja, a njihov dolazak u Pravoslavnu crkvu bio je deo samog bogosluženja.