SVETLOST KOJU NE VIDIMO, A ONA MENJA SVE: Vladika Nikolaj o svedocima večne istine
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u ovoj besedi razotkriva tajne Oca, Sina i Duha Svetoga i upozorava na opasnosti ljudske radoznalosti bez čiste duše.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za 22. Ponedeljak po Duhovima govori o snazi koja nadilazi vreme i prostor, i o jeziku koji prenosi ljubav, radost i unutrašnju svetlost.
Kada čitamo besedu vladike Nikolaja Velimirovića za 22. ponedeljak po Duhovima, činimo korak u srce koje diše Duhom Božjim. Reči ovde nisu samo izgovorene – one izbija iz dubine nabujalog srca, poput izvora koji ne može da zadrži svoju vodu. Svaka rečenica nosi radost viđenja Hrista, ljubav koja nadilazi vreme i teskobu, i tiho nas poziva da i mi dopustimo blagodati da oblikuju naše misli i jezik. U toj nežnoj moći reči krije se čudesna snaga: da očisti, da osvetli i da približi Carstvo Božje srcu svakog čoveka.
Otrignuće srce moje riječ dobru. Jezik je moj trska knjižnika hitropisca. (Ps. 44, 1)
Evo nadahnuća Duhom Božjim! Prorok hoće da govori o Hristu Gospodu, i srce mu nabujalo silom i mudrošću. Zato on ne kaže: rećiće ili iskazaće srce moje reč dobru, nego otrignuće, kao da deo svoga sopstvenog srca iznosi napolje. Kao mlaz vode iz prepunog izvora. Bujna voda tesni se u teskobi podzemnoj, i kad stigne na otvor izvora izbija u velikim mlazevima.
Takvo je srce proroka kad hoće da govori o Hristu. Takva je sila blagodati stešnjene u srcu ljudskom. Ako se ne projavi u moćnim rečima, ili ako se ne projavi u čudotvornim delima, ona će unutra u čoveku svetliti i čudesa činiti. A kad ishodi u rečima, jezik prorokov postaje kao trska, kao pero književnika hitropisca. Jer se tu ne muči čovek da sastavi misao, niti da misao obuče u odelo reči, nego blagodat sama navire na jezik sa gotovim mislima i rečima.
Otkuda takva sila u čoveku? Od Boga Duha Svetoga. Zašto tolika sila? Jer prorok hoće da govori Caru o samome Caru. Izrećiću ja djela moja Caru. Delo i reč ovde se istovetuju, kao što to češće biva u Svetom Pismu. Gde Duh govori, tu i deluje; i gde deluje, tu i govori. Najsilnije se govori kroz dela.
Prorok uzima od Hrista Cara i daje Hristu Caru. On govori oduševljenjem ljubavi prema Spasitelju sveta; govori iz srca navrelog oduševljenjem ljubavi božanske. Iz daljine vremena on vidi Vaploćenog Sina Božjeg, i srce mu igra od radosti. Kao namučeni putnik u noći kad sagleda krasnu zoru na istoku!
O Gospode Bože Duše Sveti, ne uskrati i nama blagodat Tvoju svetu i silnu, da se možemo očistiti od greha i udostojiti Carstva Hristovog. Tebi slava i hvala uvek. Amin.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u ovoj besedi razotkriva tajne Oca, Sina i Duha Svetoga i upozorava na opasnosti ljudske radoznalosti bez čiste duše.
U besedi za 18. utorak po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na savršeno jedinstvo Svete Trojice i uči nas kako blagodat Duha Svetoga vodi vernike ka razumevanju Božje slave.
U svojoj besedi za 18. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva duboku poruku Hristovih reči koje otkrivaju nebesko bogatstvo, savršeno jedinstvo i večnu tajnu odnosa Oca, Sina i Duha.
U besedi za 19. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o plamenu roditeljske i sinovske ljubavi koji menja srce – samo retki ga primećuju.
U besedi za 19. subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički vodi nas kroz Carstvo nebesko, susrete sa svetiteljima i mir u duši – otkrivajući kako običan čovek može dodirnuti darove koje svet ne može dati.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u svojoj besedi za 20. četvrtak po Duhovima govori o unutrašnjoj borbi, demonima koji opsedaju pravednike i neuništivoj moći krsta koja pobedonosno sija kroz tamu.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za 21. nedelju po Duhovima vodi nas kroz vreme i svetinje, pozivajući na molitvu, samopregled i svesnost darova koje primamo svaki dan.
U besedi za 21. subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da samo Bog ostaje živ i krepak, a da svaka duša prepoznaje tu istinu u sopstvenoj žeđi.
Najbrži greh često nije delo ruku, već ono što izgovorimo - današnja beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog pokazuje kako kontrola jezika i mudro ćutanje mogu doneti snagu, mir i unutrašnju slobodu.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 21. četvrtak po Duhovima prikazuje kako greh gnoji dušu i zašto je čišćenje uma prvi korak ka miru i Božjoj svetlosti.
Đavo ne može stvoriti ništa novo, ali može iskriviti dobro koje je Bog stvorio.
Pouke omiljenog patrijarha srpskog nisu bile uputstva, već životni primer – tiha istina koja nas i danas podseća da vera ne živi u propovedi, već u svakodnevnom hodu i ličnom svedočanstvu.
Od duhovnog preobražaja Ljiljane Habjanović Đurović i nevidljivih znakova za Lenu Kovačević, do blagoslova patrijarha Pavla nad Novakom Đokovićem – priče o veri, nadi i neizrecivim Božijim darovima koji osvetljavaju svaki korak kroz život.
Još od prvih hrišćanskih vekova, večernje označava tihu i svečanu pripremu duše za novi liturgijski dan.
Sabrani verni narod zajedno sa državnim zvaničnicima u tišini i molitvi odali poštovanje stradalima dok su patrijarhove reči o miru i jedinstvu dirnule srca svih prisutnih.
Uz nekoliko sastojaka i malo strpljenja, svaka domaćica može da oblikuje ruže, listiće i cvetove od testa koji će slavski kolač pretvoriti u istinski simbol vere, lepote i porodičnog blagoslova.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Pouke omiljenog patrijarha srpskog nisu bile uputstva, već životni primer – tiha istina koja nas i danas podseća da vera ne živi u propovedi, već u svakodnevnom hodu i ličnom svedočanstvu.
Još od prvih hrišćanskih vekova, večernje označava tihu i svečanu pripremu duše za novi liturgijski dan.
Decenija svešteničke službe na Kosovu i Metohiji kroz život sveštenika koji je sa porodicom čuvao hram i svetinju u teškim uslovima.