Pošto je otišao na Bogosloviju, ocu Mladenu muzika je ostala hobi koji mu danas koristi u službi. Inspiraciju nalazi u duhovnoj poeziji vladike Nikolaja Velimirovića i njegovim besedama o putu čoveka prema Bogu i njegovom duhovnom stanju.
Da mantija i gitara jedno drugo ne isključuju, već mogu da budu odličan sklop, pokazuje sveštenik Mladen Marinković iz opštine Svrljig na jugu Srbije, koji za vernike piše, komponuje i svira duhovnu muziku.
U svrljiškoj crkvi Svetog cara Konstantina i carice Jelene često se čuje zvuk gitare tridesetsedmogodišnji sveštenika koji je, kako kaže, spojio svoje dve velike ljubavi iz detinjstva - crkvu i muziku.
Kao mali maturant našao se na prekretnici - hoće li upisati bogoslovsku ili srednju muzičku školu. Pošto je otišao na bogosloviju, muzika je ostala hobi koji mu danas jako koristi u službi. Naglašava da ne svira za vreme liturgije, jer to nije svojstveno pravoslavnoj crkvi, ali svojim akordima s vernicima komunicira pre i posle bogosluženja.
"Ovo je nešto što bi ljude približilo crkvi, približilo ih liturgiji. Sviram pre same službe, da bi oni imali zbog čega da dođu, da bi imali veću motivaciju", priča mladi sveštenik.
Po uzoru na stihove vladike Nikolaja Velimirovića i njegove besede o putu čoveka prema Bogu i njegovom duhovnom stanju.
- Nekad su mi inspiracije tekstovi iz Svetog pisma, a nekad su događaji određenih praznika - kaže otac Mladen.
Da je gitara dobar način za prenošenje duhovnih misli i poruka shvatio je kao veroučitelj. Veronauku je, kao izborni školski predmet, predavao punih osam godina u više škola, a tom poslu je od samog početka pristupao kreativno jer, kako kaže, "svako ko se bavi određenom profesijom mora da uradi više od onoga što mu je u službi zadato".
- Mi smo pozvani od Boga da se naša služba ne završava tu, samo u onome što je propisano jer, ako radiš samo šta je propisano, ispada da je to samo iz nekog moranja i zato što je čovek najamnički shvatio svoju službu - smatra ovaj sveštenik.
youtube/Mladen Marinkovic
Mladen Marinković
Đaci su ubrzo zavoleli njegove muzičke lekcije s dečjim duhovnim pesmama. Ovo je učenike motivisalo da uče, a Mladena da piše i komponuje. Do pre pet godine radio je kao đakon u Nišu i tamo sarađivao s Dečjim crkvenim horom "Branko".
Najveće priznanje za svoj rad dobio je kada je ovaj hor izveo njegovu pesmu "Svetlost Vaskrsenja" na Vaskršnjem koncertu u Hramu Svetog Save u Beogradu, a zatim je pevao na nastupima u Rusiji.
Wikimedia/P.Cikovac/Miskomi. Printscreen
Hram Svetog Save u Beogradu
Mladen skoro da ne ulazi u crkvu bez gitare. Svakodnevno svira vernicima u Svrljigu i priznaje da nije bio siguran kako će to biti prihvaćeno, jer je, kaže, bilo kolega koji su "s nepoverenjem gledali na to".
- Neki su reagovali s čuđenjem. Čak je i mene bilo strah, ja ne znam nikog ko to radi, da ne shvate ljudi pogrešno i kažu - eto, napio se pop pa uzeo gitaru. To je bila prva stvar koje sam se plašio, ali reakcije su bile sto posto pozitivne - ispričao je Mladen.
Njegova dela redovno izvodi dečji crkveni hor Sabornog hrama u Svrljigu. I pevači, i sveštenik nadaju se gostovanjima i putovanjima u druge gradove, jer žele da se njihove pesme čuju što dalje.
Sveštenici iz različitih delova pravoslavnog sveta razmatraju duboku dilemu: da li je zavisnost od nikotina samo fizička navika ili greh koji pogađa i telo i dušu? Njihova iskustva i duhovna učenja otkrivaju kako se ova strast može pretvoriti u opasnu prepreku za duhovni napredak i spasenje.
Iako mnogi ljudi čin celivanja ruke svešteniku doživljavaju samo kao delo ljubaznosti i izražavanje svoje vere u Isusa Hrista, ovaj gest ima mnogo dublje značenje i simboliku.
Ivan Crnogorčevića je sveštenik, a njegova supruga etno-pevačica Danica je izvela numeru koja je obišla čitav svet. Njihov brak je jedinstven, a ljubav prema Bogu ih je spojila.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Otac Oliver upozorava da površno priznanje grehova, ispovest „u prolazu“ tokom liturgije i pogrešno shvatanje razrešne molitve mogu čoveka ostaviti u zabludi da je očistio dušu.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.