Većina vernog naroda misli da zna kako se ponašati, ali tokom velikih praznika, poput Vaskrsa, iznenadi ih koliko detalja propuštaju - od ulaska u hram do pričešća i blagoslova.
Može delovati da su pravila ponašanja u crkvi poznata svima koji u hramove odlaze, ali stvarnost je drugačija. Nije mali broj onih koji bogosluženja posećuju samo na najveće praznike, kao što je Vaskrs, i tada se suočavaju sa dilemom, kako je pravilno postupiti, šta je prikladno, a šta ne. Upravo zbog toga važno je podsetiti se na osnovne norme ponašanja koje nam pomažu da iz crkve izlazimo očišćeni i duhovno osvećeni.
- Ulazeći u sveti hram, prekrstimo se, uz blagi naklon. Dolazimo do celivajuće ikone na sredini crkve, poklonimo joj se i prekrstimo, celivamo ikonu (žene ne ostavljajući tragove karmina) i na kraju se blago poklonimo onima koji stoje u redu iza nas i oko nas.
Hram je sveto mesto sabranja vernika radi molitve i bogosluženja. Sve radnje koje remete mir (razgovori, šetanje ili šale) smatraju se nepristojnim. Kako podseća Eparhija:
- Razgovori tokom službe su nepristojni i sebični jer na taj način zaboravljamo da se i naši bližnji u hramu mole i da im je za to potreban mir, a i nama samima to rasejava pažnju neophodnu za molitvu.
Cilj je da se tokom bogosluženja zaborave svakodnevne brige i posveti srce i um samo Gospodu, kako bi vernik izašao iz hrama osvećen i obnovljen.
Foto: SPC
Liturgija u hramu
Molitvene reči i crkvene pesme
Direktno uputstvo Eparhije naglašava značaj molitvi i crkvenih pesama:
- Molitve i pesme tokom službe nisu samo formalno izgovaranje teksta ili melodije, već imaju svoj istinski i dubok smisao; pomažu nam u duhovnom samoosvešćivanju, promeni nas samih i zajednici sa bližnjima i sa Gospodom.
Veruje se da pažljivo slušanje reči i melodija pomaže vernicima da razumeju značenje svetih radnji i da ih integrišu u svoj život. Kako Eparhija dodaje:
- Za vreme bogosluženja ne šetamo po crkvi i ne guramo se. Vera dolazi slšanjem, a to znači najpre slušanjem Reči Božije, iskazane u čitanju Jevanđelja, slušanjem reči molitava, pesama, svoga srca, kao i slušanjem svojih bližnjih i glasa njihovog srca.
Pričešćivanje - susret sa svetinjom
Pričešće je centralni trenutak Liturgije i treba ga primati sa punim poštovanjem:
- Svetom pričešću pristupamo po blagoslovu svog duhovnika ili ispovednika, ako smo postili redovno i ispovedili se. Čaši prilazimo u potpunom miru, izgovarajući sa sveštenoslužiteljem molitvu. Ruke su nam prekrštene na grudima, desna preko leve. Nikada se ne krstimo pred samim putirom da ga ne bismo podizanjem i spuštanjem ruke gurnuli i prosuli svetinju.
Foto: Eparhija mileševska
Sveto pričešće
Takođe, Eparhija objašnjava:
- Pred uzimanje pričešća izgovaramo svoje ime sveštenoslužitelju, na šta on izgovara: ‘Pričešćuje se sluga Božiji (ime) / sluškinja Božija (ime) Telom i Krvlju Hristovom’. Tamo gde je najveća Svetinja, Krv Hristova, osveštana blagodatnim dejstvom Svetog Duha, tu ne staju virusi, bakterije, ni ma kakva nečistoća, pa je svaka sumnja i osuda toga što se svi pričešćuju iz jedne kašičice ne samo neopravdana, već i pokazatelj potpunog nerazumevanja Svetih Tajni.
Pre Pričešća, žene ne stavljaju karmin, a od ponoći se ništa ne jede niti pije. Nafora, osvećeni hleb, uzima se pažljivo, vodeći računa da ni jedna mrvica ne padne na pod.
Odevanje i ponašanje u hramu
Pristojno oblačenje i ponašanje su deo poštovanja prema hramu:
- U crkvi treba da smo odeveni pristojno, bez prepunih stomaka, žvakaće gume, upadljive šminke, držanja ruku u džepovima, ljubopitljivog posmatranja ostalih vernika, smeha i razgovora. Pristojno odevanje isključuje kratke suknje, šortseve, suknje sa dubokim izrezom, provokativnu i prenapadnu odeću - ističu u Eparhiji šumadijskoj.
Mobilni telefoni su neprihvatljivi, a pravila se poštuju ne kao formalnost, već kao izraz ljubavi i poštovanja prema Gospodu i sabranju.
Znak krsta i blagoslov
Krstimo se pažljivo i pravilno:
- Krstimo se tako što u jedno saberemo tri prsta desne ruke – palac, kažiprst i srednji prst, a mali i domali prst savijemo na dlan. Tri spojena prsta simbolizuju Sveto Trojstvo – Oca, Sina i Svetoga Duha, dok su dva prsta na dlanu simbol dvojstva Hristove prirode – božanske i ljudske. [...] Završavamo sa "Amin’, što znači: ‘Neka tako bude", podsećaju iz Eparhije šumadijske.
Blagoslov se prima smerno, celivanjem ruke sveštenika i izgovaranjem: “Oče, blagoslovite” ili, u slučaju episkopa, “Blagoslovite, vladiko/preosvećeni”. Poseban blagoslov se izgovara na početku liturgije:
“Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha”, čime se blagosilja čitavo sabranje i sve što će se na njemu događati.
shutterstock.com/Lizavetta
Sveće i prilozi
Sveće se kupuju u hramu jer su osvećene i pomažu njegov rad. Eparhija podseća:
- Iako je ustaljena praksa da se na gornjoj površini pale sveće za zdravlje i blagodat živima, a na donjoj za pokoj dušama umrlih, u Hristu su svi živi, pa se ne treba opterećivati formalnom stranom ovog čina.
Prilozi su dobrovoljni, znak zahvalnosti i način da vernik učestvuje u održavanju i radu hrama.
Na kraju, pravilno ponašanje u crkvi, kako podseća Eparhija Šumadijska, nije skup rigidnih pravila. To je način da se vernik sabere, učestvuje u bogosluženju, priđe Svetim Tajnama sa poštovanjem i ljubavlju, i iz hrama izlazi osvežen i obnovljen duhovno.
Ove godine 7. april donosi retko poklapanje koje menja ustaljeni tok bogosluženja - službe se prepliću, čitaju se tekstovi oba dana, a vernici će primetiti i drugačija pravila u postu.
Na atinskom trgu Sintagma aktivisti poručili da slavlje ne sme da podrazumeva stradanje životinja, dok se pravoslavni vernici pripremaju za prazničnu trpezu koja označava kraj posta i povratak mrsnoj hrani.
Grigorije S. Deboljski u svom delu "Dani bogosluženja (Knjiga o postu) Pravoslavne saborne istočne crkve" sažeo je tumačenja Svetih Otaca o Velikom postu i Strasnoj sedmici.
Pouka svetogorskog monaha razbija uverenje da su sveta mesta ključ duhovne promene i jasno pokazuje zašto se i pad i uzdizanje dešavaju tamo gde već jesmo — u svakodnevnim odlukama i načinu života.
Crkveno-državna delegacija u audijenciji kod poglavara Katoličke crkve: razgovori o nasleđu svetih Ćirila i Metodija, Majci Terezi i jačanju odnosa sa Svetom stolicom.
Prvi put je kročio u selo svojih predaka i služio u hramu u kojem je njegov deda pre stradanja propovedao veru Hristovu, a emotivno svedočenje sveštenika iz Milvokija ganulo je vernike u Drvaru i Trubaru.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Od prvog znaka krsta na ulazu do pričešća i izlaska iz hrama, svaki pokret ima svoje značenje – zašto su tišina, pažnja i unutrašnja sabranost ključni i šta vernici najčešće rade pogrešno, a da toga nisu ni svesni.
Pouka svetogorskog monaha razbija uverenje da su sveta mesta ključ duhovne promene i jasno pokazuje zašto se i pad i uzdizanje dešavaju tamo gde već jesmo — u svakodnevnim odlukama i načinu života.
Crkveno-državna delegacija u audijenciji kod poglavara Katoličke crkve: razgovori o nasleđu svetih Ćirila i Metodija, Majci Terezi i jačanju odnosa sa Svetom stolicom.
Prvi put je kročio u selo svojih predaka i služio u hramu u kojem je njegov deda pre stradanja propovedao veru Hristovu, a emotivno svedočenje sveštenika iz Milvokija ganulo je vernike u Drvaru i Trubaru.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Posle 134 dana snimanja u Italiji i objave prvih fotografija, reditelj pomera premijere nastavka „Stradanje Hristovo“ i otkriva projekat koji naziva životnim delom, nastalim između molitve na Svetoj Gori i velikog filmskog seta u Evropi.
Dušan Ubović otkrio je šta je ekipa RTS-a snimila na Svetoj gori, kako je iguman Jefrem govorio o Srbiji i Kosovu, ali i zbog čega je susret sa kivotom Presvete Bogorodice doživeo kao nešto što prevazilazi svako ljudsko objašnjenje.
Bez skupih namirnica i komplikovanih koraka, ovaj recept iz domaće kuhinje daje sočan rezultat koji se pamti i koji se, gotovo bez izuzetka, pojede do poslednje kocke već prvog dana.