Većina vernog naroda misli da zna kako se ponašati, ali tokom velikih praznika, poput Vaskrsa, iznenadi ih koliko detalja propuštaju - od ulaska u hram do pričešća i blagoslova.
Može delovati da su pravila ponašanja u crkvi poznata svima koji u hramove odlaze, ali stvarnost je drugačija. Nije mali broj onih koji bogosluženja posećuju samo na najveće praznike, kao što je Vaskrs, i tada se suočavaju sa dilemom, kako je pravilno postupiti, šta je prikladno, a šta ne. Upravo zbog toga važno je podsetiti se na osnovne norme ponašanja koje nam pomažu da iz crkve izlazimo očišćeni i duhovno osvećeni.
- Ulazeći u sveti hram, prekrstimo se, uz blagi naklon. Dolazimo do celivajuće ikone na sredini crkve, poklonimo joj se i prekrstimo, celivamo ikonu (žene ne ostavljajući tragove karmina) i na kraju se blago poklonimo onima koji stoje u redu iza nas i oko nas.
Hram je sveto mesto sabranja vernika radi molitve i bogosluženja. Sve radnje koje remete mir (razgovori, šetanje ili šale) smatraju se nepristojnim. Kako podseća Eparhija:
- Razgovori tokom službe su nepristojni i sebični jer na taj način zaboravljamo da se i naši bližnji u hramu mole i da im je za to potreban mir, a i nama samima to rasejava pažnju neophodnu za molitvu.
Cilj je da se tokom bogosluženja zaborave svakodnevne brige i posveti srce i um samo Gospodu, kako bi vernik izašao iz hrama osvećen i obnovljen.
Foto: SPC
Liturgija u hramu
Molitvene reči i crkvene pesme
Direktno uputstvo Eparhije naglašava značaj molitvi i crkvenih pesama:
- Molitve i pesme tokom službe nisu samo formalno izgovaranje teksta ili melodije, već imaju svoj istinski i dubok smisao; pomažu nam u duhovnom samoosvešćivanju, promeni nas samih i zajednici sa bližnjima i sa Gospodom.
Veruje se da pažljivo slušanje reči i melodija pomaže vernicima da razumeju značenje svetih radnji i da ih integrišu u svoj život. Kako Eparhija dodaje:
- Za vreme bogosluženja ne šetamo po crkvi i ne guramo se. Vera dolazi slšanjem, a to znači najpre slušanjem Reči Božije, iskazane u čitanju Jevanđelja, slušanjem reči molitava, pesama, svoga srca, kao i slušanjem svojih bližnjih i glasa njihovog srca.
Pričešćivanje - susret sa svetinjom
Pričešće je centralni trenutak Liturgije i treba ga primati sa punim poštovanjem:
- Svetom pričešću pristupamo po blagoslovu svog duhovnika ili ispovednika, ako smo postili redovno i ispovedili se. Čaši prilazimo u potpunom miru, izgovarajući sa sveštenoslužiteljem molitvu. Ruke su nam prekrštene na grudima, desna preko leve. Nikada se ne krstimo pred samim putirom da ga ne bismo podizanjem i spuštanjem ruke gurnuli i prosuli svetinju.
Foto: Eparhija mileševska
Sveto pričešće
Takođe, Eparhija objašnjava:
- Pred uzimanje pričešća izgovaramo svoje ime sveštenoslužitelju, na šta on izgovara: ‘Pričešćuje se sluga Božiji (ime) / sluškinja Božija (ime) Telom i Krvlju Hristovom’. Tamo gde je najveća Svetinja, Krv Hristova, osveštana blagodatnim dejstvom Svetog Duha, tu ne staju virusi, bakterije, ni ma kakva nečistoća, pa je svaka sumnja i osuda toga što se svi pričešćuju iz jedne kašičice ne samo neopravdana, već i pokazatelj potpunog nerazumevanja Svetih Tajni.
Pre Pričešća, žene ne stavljaju karmin, a od ponoći se ništa ne jede niti pije. Nafora, osvećeni hleb, uzima se pažljivo, vodeći računa da ni jedna mrvica ne padne na pod.
Odevanje i ponašanje u hramu
Pristojno oblačenje i ponašanje su deo poštovanja prema hramu:
- U crkvi treba da smo odeveni pristojno, bez prepunih stomaka, žvakaće gume, upadljive šminke, držanja ruku u džepovima, ljubopitljivog posmatranja ostalih vernika, smeha i razgovora. Pristojno odevanje isključuje kratke suknje, šortseve, suknje sa dubokim izrezom, provokativnu i prenapadnu odeću - ističu u Eparhiji šumadijskoj.
Mobilni telefoni su neprihvatljivi, a pravila se poštuju ne kao formalnost, već kao izraz ljubavi i poštovanja prema Gospodu i sabranju.
Znak krsta i blagoslov
Krstimo se pažljivo i pravilno:
- Krstimo se tako što u jedno saberemo tri prsta desne ruke – palac, kažiprst i srednji prst, a mali i domali prst savijemo na dlan. Tri spojena prsta simbolizuju Sveto Trojstvo – Oca, Sina i Svetoga Duha, dok su dva prsta na dlanu simbol dvojstva Hristove prirode – božanske i ljudske. [...] Završavamo sa "Amin’, što znači: ‘Neka tako bude", podsećaju iz Eparhije šumadijske.
Blagoslov se prima smerno, celivanjem ruke sveštenika i izgovaranjem: “Oče, blagoslovite” ili, u slučaju episkopa, “Blagoslovite, vladiko/preosvećeni”. Poseban blagoslov se izgovara na početku liturgije:
“Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha”, čime se blagosilja čitavo sabranje i sve što će se na njemu događati.
shutterstock.com/Lizavetta
Sveće i prilozi
Sveće se kupuju u hramu jer su osvećene i pomažu njegov rad. Eparhija podseća:
- Iako je ustaljena praksa da se na gornjoj površini pale sveće za zdravlje i blagodat živima, a na donjoj za pokoj dušama umrlih, u Hristu su svi živi, pa se ne treba opterećivati formalnom stranom ovog čina.
Prilozi su dobrovoljni, znak zahvalnosti i način da vernik učestvuje u održavanju i radu hrama.
Na kraju, pravilno ponašanje u crkvi, kako podseća Eparhija Šumadijska, nije skup rigidnih pravila. To je način da se vernik sabere, učestvuje u bogosluženju, priđe Svetim Tajnama sa poštovanjem i ljubavlju, i iz hrama izlazi osvežen i obnovljen duhovno.
Ove godine 7. april donosi retko poklapanje koje menja ustaljeni tok bogosluženja - službe se prepliću, čitaju se tekstovi oba dana, a vernici će primetiti i drugačija pravila u postu.
Na atinskom trgu Sintagma aktivisti poručili da slavlje ne sme da podrazumeva stradanje životinja, dok se pravoslavni vernici pripremaju za prazničnu trpezu koja označava kraj posta i povratak mrsnoj hrani.
Grigorije S. Deboljski u svom delu "Dani bogosluženja (Knjiga o postu) Pravoslavne saborne istočne crkve" sažeo je tumačenja Svetih Otaca o Velikom postu i Strasnoj sedmici.
Dok se rešenja traže u brzom olakšanju i spoljnim sredstvima, pouka jednog od najvećih srpskih duhovnika 20. veka ukazuje na dublji uzrok unutrašnje praznine i put ka njenom prevazilaženju.
U crkvi Sabora srpskih svetitelja oštećene ikone na časnom prestolu na Pobusani ponedeljak, policija obavila uviđaj dok se čeka odgovor ko stoji iza ovog bogohilnog čina.
U kratkim poukama blaženopočivšeg patrijarha srpskog sabrana je cela jevanđelska mera života, koja jasno razdvaja istinsko svedočenje od praznog izgovaranja i podseća šta će na kraju zaista biti važno.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Od prvog znaka krsta na ulazu do pričešća i izlaska iz hrama, svaki pokret ima svoje značenje – zašto su tišina, pažnja i unutrašnja sabranost ključni i šta vernici najčešće rade pogrešno, a da toga nisu ni svesni.
Dok se rešenja traže u brzom olakšanju i spoljnim sredstvima, pouka jednog od najvećih srpskih duhovnika 20. veka ukazuje na dublji uzrok unutrašnje praznine i put ka njenom prevazilaženju.
U kratkim poukama blaženopočivšeg patrijarha srpskog sabrana je cela jevanđelska mera života, koja jasno razdvaja istinsko svedočenje od praznog izgovaranja i podseća šta će na kraju zaista biti važno.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Od prvog znaka krsta na ulazu do pričešća i izlaska iz hrama, svaki pokret ima svoje značenje – zašto su tišina, pažnja i unutrašnja sabranost ključni i šta vernici najčešće rade pogrešno, a da toga nisu ni svesni.