Pred smiraj svog ovozemaljskog života, monahinja je ostavila poruku koja je rasplakala sestrinstvo manastira. Simbolika njenog čina nosi snažnu poruku o veri, nadi i onome što dolazi posle…
Po ljudskim merilima, život mlade monahinje bio je surov sudija – lekari su joj saopštili da joj preostaju još samo tri meseca na ovom svetu. Ali, ispunjena verom, ovu vest nije doživela kao kraj, već kao trenutak prelaska u ono što je istinski važno. Umesto straha, u njenom srcu nastanili su se smirenost i potreba da ostavi poruku koja će drugima doneti utehu i nadu.
Odlučila je da sredi sve što je zemaljsko pre nego što pođe putem večnosti. Pozvala je igumaniju da joj saopšti svoje poslednje želje: koje pesme da odjekuju na njenom ispraćaju, koje biblijske stihove da govornik naglasi u besedi, u kojoj odeći da počiva. A onda se setila još nečega, što joj je bilo najvažnije.
Shutterstock
Ilustracija
– Ima još jedna stvar – rekla je tiho, ali sa osmehom punim unutrašnjeg sjaja.
– Šta je to? – upita je igumanija.
– Ovo je jako važno – nastavila je mlada sestra. – Želim da mi u desnu ruku stavite viljušku.
Iskusna igumanija pogledala ju je s blagim iznenađenjem.
– To vas je iznenadilo, zar ne? – upita monahinja.
– Pa, da budem iskrena, zbunjena sam ovim zahtevom – priznala je igumanija.
Mlada sestra joj tada ispriča priču koju je još kao dete čula od svoje bake:
– Moja baka govorila mi je da uvek, kada se sa stola sklanja glavno jelo, treba sačuvati viljušku. Jer tek dolazi nešto najbolje – sočna torta, ukusan kolač, nešto što će ulepšati završetak obroka. Otada sam to shvatila i na dubljem nivou – kada Bog nešto oduzme, On već sprema nešto bolje. Zato bih volela da se ljudi, kad me budu videli s viljuškom u ruci, zapitaju: "Šta ovo znači?" Tada ću im poručiti – zadržite svoje viljuške, jer najbolje tek dolazi.
Shutterstock
Ilustracija
Oči igumanije ispunile su se suzama dok je grlila ovu mudru dušu na rastanku. Znala je da je ovo možda poslednji put da je vidi u ovome svetu, ali istovremeno je bila svesna da je ova mlada sestra dublje i jasnije razumela večnost od mnogih starijih i iskusnijih.
Ljudi su prolazili pored njenog kovčega i videli je odevenu u skromnu crnu mantiju, s viljuškom u desnoj ruci. I uvek iznova, igumanija bi začula pitanje:
– Šta znači ova viljuška?
A ona bi se svaki put blago osmehnula.
Tokom pogrebnog govora, ispričala je prisutnima o razgovoru koji je vodila sa sestrom neposredno pre njene smrti. I objasnila im je značenje tog simbola. Znala je da niko od prisutnih neće otići ravnodušan.
Mati Minodora (Ružić) poziva verni narod da zajedničkim snagama izgrade prvu svetinju u opštini Foča, koja će postati simbol duhovne snage i zajedništva.
Priča o bludnom sinu, poznata i kao priča o izgubljenom sinu, jedna je od najpoznatijih Isusovih priča i govori o mlađem sinu koji od oca uzima svoj deo imanja i onda ga gubi zbog rasipnog života.
Da li zaista čekamo Stvoritelja ili smo, poput nesmotrenih stanovnika grada, uvereni da danas nije taj dan? Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi za sredu Sedmice bludnog sina podseća nas na reči Svetog Pisma i ukazuje na opasnost duhovne uspavanosti.
Oni koji su bili nižeg rasta vaskrsnuće kao nešto viši, oni koji su bili višeg, kao niži, tako da ćemo po vaskrsenju svi biti iste visine i pošto ćemo moći da prolazimo kroz čvrstu materiju, moći ćemo da se prožimamo.
Viktorija Sinis je nekada verovala da joj takav način života donosi slobodu i finansijsku sigurnost, a onda je donela odluku koja joj je promenila život.
Kristina je radila na važnim pozicijama, a onda je život krenuo sasvim drugim tokom – rodila je sina sa autizmom i potpuno mu se posvetila. Umesto kancelarije i karijere, izabrala je borbu, veru i neprekidno traganje za odgovorima.
Na bojištu kod Bitolja, gde se odvijala jedna od najkrvavijih bitaka Prvog balkanskog rata, jedna majka je tragala za detetom. Kada ga je pronašla, suočila se sa jezivom istinom – i pitanjem koje je promenilo sve: „Da li postoji vaskrsenje mrtvih?“
Snažne reči Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog o pogrešnom osloncu i veri koja ide dalje od kraja otvaraju pitanje koje mnogi izbegavaju - šta ostaje kada se sve na šta računaš sruši.
Pitanje kako čovek može da prepozna dejstvo Svetog Duha u sebi upravo je povezano sa njegovim unutrašnjim stanjem, odnosom prema Bogu, sopstvenoj savesti i ljudima oko sebe.
Vernik kroz pričešće prima telo i krv Hristovu, ali takvom susretu treba da prethode molitva, pokajanje, praštanje i nastojanje da se srce očisti od greha.
Protojerej Andrej Jefanov objašnjava zašto monaški postrig nije obična životna odluka i upozorava šta bi značilo napustiti put koji je čovek dobrovoljno izabrao.
Pitanje kako čovek može da prepozna dejstvo Svetog Duha u sebi upravo je povezano sa njegovim unutrašnjim stanjem, odnosom prema Bogu, sopstvenoj savesti i ljudima oko sebe.