Pred smiraj svog ovozemaljskog života, monahinja je ostavila poruku koja je rasplakala sestrinstvo manastira. Simbolika njenog čina nosi snažnu poruku o veri, nadi i onome što dolazi posle…
Po ljudskim merilima, život mlade monahinje bio je surov sudija – lekari su joj saopštili da joj preostaju još samo tri meseca na ovom svetu. Ali, ispunjena verom, ovu vest nije doživela kao kraj, već kao trenutak prelaska u ono što je istinski važno. Umesto straha, u njenom srcu nastanili su se smirenost i potreba da ostavi poruku koja će drugima doneti utehu i nadu.
Odlučila je da sredi sve što je zemaljsko pre nego što pođe putem večnosti. Pozvala je igumaniju da joj saopšti svoje poslednje želje: koje pesme da odjekuju na njenom ispraćaju, koje biblijske stihove da govornik naglasi u besedi, u kojoj odeći da počiva. A onda se setila još nečega, što joj je bilo najvažnije.
Shutterstock
Ilustracija
– Ima još jedna stvar – rekla je tiho, ali sa osmehom punim unutrašnjeg sjaja.
– Šta je to? – upita je igumanija.
– Ovo je jako važno – nastavila je mlada sestra. – Želim da mi u desnu ruku stavite viljušku.
Iskusna igumanija pogledala ju je s blagim iznenađenjem.
– To vas je iznenadilo, zar ne? – upita monahinja.
– Pa, da budem iskrena, zbunjena sam ovim zahtevom – priznala je igumanija.
Mlada sestra joj tada ispriča priču koju je još kao dete čula od svoje bake:
– Moja baka govorila mi je da uvek, kada se sa stola sklanja glavno jelo, treba sačuvati viljušku. Jer tek dolazi nešto najbolje – sočna torta, ukusan kolač, nešto što će ulepšati završetak obroka. Otada sam to shvatila i na dubljem nivou – kada Bog nešto oduzme, On već sprema nešto bolje. Zato bih volela da se ljudi, kad me budu videli s viljuškom u ruci, zapitaju: "Šta ovo znači?" Tada ću im poručiti – zadržite svoje viljuške, jer najbolje tek dolazi.
Shutterstock
Ilustracija
Oči igumanije ispunile su se suzama dok je grlila ovu mudru dušu na rastanku. Znala je da je ovo možda poslednji put da je vidi u ovome svetu, ali istovremeno je bila svesna da je ova mlada sestra dublje i jasnije razumela večnost od mnogih starijih i iskusnijih.
Ljudi su prolazili pored njenog kovčega i videli je odevenu u skromnu crnu mantiju, s viljuškom u desnoj ruci. I uvek iznova, igumanija bi začula pitanje:
– Šta znači ova viljuška?
A ona bi se svaki put blago osmehnula.
Tokom pogrebnog govora, ispričala je prisutnima o razgovoru koji je vodila sa sestrom neposredno pre njene smrti. I objasnila im je značenje tog simbola. Znala je da niko od prisutnih neće otići ravnodušan.
Mati Minodora (Ružić) poziva verni narod da zajedničkim snagama izgrade prvu svetinju u opštini Foča, koja će postati simbol duhovne snage i zajedništva.
Priča o bludnom sinu, poznata i kao priča o izgubljenom sinu, jedna je od najpoznatijih Isusovih priča i govori o mlađem sinu koji od oca uzima svoj deo imanja i onda ga gubi zbog rasipnog života.
Da li zaista čekamo Stvoritelja ili smo, poput nesmotrenih stanovnika grada, uvereni da danas nije taj dan? Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi za sredu Sedmice bludnog sina podseća nas na reči Svetog Pisma i ukazuje na opasnost duhovne uspavanosti.
Oni koji su bili nižeg rasta vaskrsnuće kao nešto viši, oni koji su bili višeg, kao niži, tako da ćemo po vaskrsenju svi biti iste visine i pošto ćemo moći da prolazimo kroz čvrstu materiju, moći ćemo da se prožimamo.
U hramu kod Bijeljine, mitropolit zvorničko-tuzlanski govorio je o sveštenicima kao duhovnim junacima, važnosti veronauke, ali i o potrebi da se obnovi veza sa zemljom koju su nasledili od svojih predaka.
Ubrzan tempo života, stalni pritisci, neizvesnost i preopterećenost dovode do toga da mnogi žive sa osećajem unutrašnje napetosti, umora i gubitka unutrašnjeg mira.
Pravoslavna tradicija uči da najveća opasnost nije u onome što drugi govore ili čine protiv nas, već u tome da dopustimo da tuđa zloba unese nemir u našu dušu.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Snažne reči Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog o pogrešnom osloncu i veri koja ide dalje od kraja otvaraju pitanje koje mnogi izbegavaju - šta ostaje kada se sve na šta računaš sruši.
U besedi za utorak 2. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači reči apostola Pavla o vaskrsenju, uz sliku novog života koji ne briše čoveka, već ga preobražava u nešto što nadilazi truležnost i kraj.
Kristina je radila na važnim pozicijama, a onda je život krenuo sasvim drugim tokom – rodila je sina sa autizmom i potpuno mu se posvetila. Umesto kancelarije i karijere, izabrala je borbu, veru i neprekidno traganje za odgovorima.
Ubrzan tempo života, stalni pritisci, neizvesnost i preopterećenost dovode do toga da mnogi žive sa osećajem unutrašnje napetosti, umora i gubitka unutrašnjeg mira.
Pravoslavna tradicija uči da najveća opasnost nije u onome što drugi govore ili čine protiv nas, već u tome da dopustimo da tuđa zloba unese nemir u našu dušu.
U autorskom tekstu verskog analitičara Bogdana Despotovića, koji prenosimo u celosti, analiziraju se okolnosti incidenta u Atini, reakcija Aleksandrijske crkve i moguće posledice po njen ugled.
Reči Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog objašnjavaju kako čovek, oslanjajući se isključivo na sopstvenu procenu, može lako da previdi ono najvažnije i skrene sa pravog puta.
Devetogodišnji Marko i njegova majka, u blagoslovenom stanju, stajali su u redu pred svetinjom, a onda je dečak napustio kolonu da pomogne nepoznatom detetu koje je plakalo.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Zadužbina kralja Stefana Dečanskog sačuvala je gotovo netaknut izgled, jedinstven freskopis i dokumente koji otkrivaju kako je izgledao život u srednjovekovnoj Srbiji.
Reči Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog objašnjavaju kako čovek, oslanjajući se isključivo na sopstvenu procenu, može lako da previdi ono najvažnije i skrene sa pravog puta.
Probajjte recept monahinje Atanasije Rašić za mladi grašak, pročitajte molitvu Svetom arhanđelu Rafailu i kratku, ali duboku pouku Svetog Kozme Etolskog.