FRESKA U VISOKIM DEČANIMA PODELILA NAUČNIKE: Šta prikazuju dve neobične figure u srpskoj svetinji iz 14. veka (FOTO)
Istoričari umetnosti kažu da su to uobičajene predstave sunca i meseca, ali teorije to nije umanjilo.
U vreme kada su Srbi bili izloženi brojnim napadima svojih komšija Albanaca, Mati Ilarija se hrabro suprotstavljala svim izazovima kako bi sačuvala duhovnu baštinu manastira.
Mati Ilarija (1918-2003) je ostavila neizbrisiv trag u istoriji manastira Svete Trojice u Mušutištu, čiji je bila igumanija u teškim vremenima za srpski narod na Kosovu i Metohiji.
U vreme kada su Srbi bili izloženi brojnim napadima svojih komšija Albanaca, Mati Ilarija se hrabro suprotstavljala svim izazovima kako bi sačuvala duhovnu baštinu manastira.
Provela je skoro tri decenije u manastiru Svete Trojice, čuvajući tradiciju i običaje srpskog naroda na ovim prostorima. Njen doprinos očuvanju duhovne i kulturne baštine ne može biti prenaglašen, jer je učinila sve da manastir bude sigurno utočište vernicima u vreme nemira.
- Imamo mnogo nevolja, ali najteže nam je što nas napadaju Albanci iz susednih sela. Naočigled nas seku šume, kradu letinu. Ubili su nam nekoliko svinja, biku su zaboli iglu u stomak… - pričala je tada mati.
Nakon perioda provedenog u manastiru Svete Trojice, Mati Ilarija je preuzela ulogu igumanije u manastiru Pokajnica, nastavljajući svoju misiju duhovnog vođstva i čuvanja tradicije.
Nakon niza verbalnih i fizičkih napada, kao i pretnji koje su upućivane monahinjama manastira, mati Ilarija i sestrinstvo su se našli u situaciji da se sami organizuju i brane od potencijalnih napada.
Ova neobična situacija za ženski manastir dovela je do toga da su monahinje morale da preduzmu nekonvencionalne mere kako bi se zaštitile od mogućih napadača.
U strahu od napada i krađa šume i stoke, mati Ilarija je bila primorana da uvek nosi pušku sa sobom, naročito kada bi sa ostalim sestrama odlazila u polje da obrađuje zemlju.
Jedan od ključnih faktora koji je uticao na odluku monahinja da se same organizuju i brane jeste tadašnji nedostatak pomoći države. Njihova borba za očuvanje imovine i lične bezbednosti ostala je neprimećena od strane nadležnih institucija, što ih je navelo da preuzmu stvar u svoje ruke i pronađu način da se efikasno zaštite.

Stalni strah od napada i silovanja bio je deo svakodnevnog života monahinja u manastiru. Ova teška situacija uticala je na njihovu svakodnevicu i rad u manastiru, ali ih nije sprečila da pruže otpor i preduzmu mere samoodbrane kako bi zaštitile sebe i svoju imovinu.
- Bila sam izložena životnoj opasnosti. Tuđi duh vremena izdajstva i mržnje dolazi... Manastir je uvek bio potcenjen. Uvek nas ismejavaju... Nikad nismo zaštićeni, pogotovo ovde na Kosovu. Ja ništa nisam ubila u životu. Znam da sve ima pravo na život i zato nemam pravo da ga uništim. U manastirima je monaštvo najsvetije, ali je i najprezrenije. Zamislite, uhvati nevernik da bije sveštenika, a tamo ima vernika koji neće da ga brane. Brani rod svoj - rekla je u filmu mati Ilarija tada.
Međutim, sudbina manastira se drastično promenila 1999. godine kada je miniran, a od njega je jedino ostao zvonik kao nemi svedok prošlih vremena. Ovo razaranje predstavlja jedan od najtužnijih događaja u istoriji manastira.
Film “Ilarija” o igumaniji manastira Svete Trojice na Kosovu, tačnije u Metohiji, snimljen avgusta 1980. godine u produkciji “Vardar filma” iz Skoplja, govori otvoreno o odbrani ovog manastira u Mušutištu, zbog čega je i bio zabranjen u Jugoslaviji onog vremena. Svakako predstavlja živo, neposredno i otvoreno svedočenje, zableženo filmskom kamerom i bez ikakvog upliva u veštačko “obogaćivanje” scenarija. Upravo to je predstavljalo razlog da film ne bude prikazan na tadašnjoj televiziji. Za prikazivanjem drugačijeg, lošijeg stanja, niti je postojala potreba, niti se moglo osmisliti stanje gore od onoga kakvo je zavladalo.
Prema pisanju Večernjih novosti od septembra 2016. godine, tamošnji Albanci tvrde da se “noću pred praznik crkve, čuje ženski plač”.
- Ne smem da govorim i ne smem da kažem (svoje) ime, ali vama da kažem: mi noću pred praznik crkve čujemo odozgo ženski plač” – kaže stari Albanac.
- Čitavu noć neko plače. Od toga se ne spava, a da kažem (javno), jutro ne bih dočekao.
Istoričari umetnosti kažu da su to uobičajene predstave sunca i meseca, ali teorije to nije umanjilo.
Istorija ove svetinje usko je povezana sa dolaskom Srba u Panonsku niziju i njihovim trudom da očuvaju pravoslavnu veru i tradiciju na tim prostorima.
Transplantacija organa menja sudbinu Nemca Johana Vagnera, otkrivajući mu snove o krvavoj prošlosti Balkana, duhovnim iskušenjima i ljubavi koja je prešla granice naroda.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve otvoreno je govorio o teškom položaju Srba na Kosovu i Metohiji, uskraćenoj slobodi kretanja i svetinjama koje su pod stalnim pritiskom – evropski parlamentarci obećali su da će preneti njegovu poruku u Brisel.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Poznati kao besrebrenici i čudotvorci, lečili su bolesne ne tražeći zauzvrat novac niti bilo kakvu nagradu, zbog čega su dobili ime bezmezdni lekari.
Hrišćansko učenje poziva čoveka da se čuva mržnje i osvete, jer zlopamćenje ne donosi mir duši, već je još više opterećuje.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Pojedini među njima postali su episkopi i revnosno brinuli o poverenim hrišćanskim zajednicama, dok su neki za svoju veru podneli mučeničku smrt.
Podrška i molitve za njegovo ozdravljenje stigle su i iz Eparhije bačke, u čijim je hramovima sinoć služena posebna molitva.
Posebna opasnost leži u tome što čovek često ne primećuje koliko je nekoj strasti dozvolio da ovlada njime.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Izgradnja monaškog konaka iskorišćena je za optužbe protiv Srpske pravoslavne crkve i opštine Gračanica, uz narativ o "zaštiti kulturnog nasleđa" koji dolazi iz sredine u kojoj su crkve paljene.
Srpska pravoslavna crkva oštro demantuje spekulacije o učešću u pregovorima o statusu Kosova i Metohije i upozorava na manipulacije koje dolaze iz istih centara koji teže slabljenju Crkve i srpskog naroda.
Jedan od prvih koji su uočili požar bio je Miloš Popović iz povratničkog sela Koš. Sa svojim prijateljem bio je na putu ka Osojanu kada je primetio vatru koja je već gutala kuću Baneta Đurića.
Na dan kada Srpska pravoslavna crkva slavi Svetog Justina Ćelijskog, podsećamo se besede koja je izazvala šok u tadašnjoj Jugoslaviji. Pred stotinama ljudi, a pod prismotrom vlasti, tada mladi profesor Amfilohije izgovorio je istinu koju mnogi nisu smeli ni da pomisle.
Hrišćansko učenje poziva čoveka da se čuva mržnje i osvete, jer zlopamćenje ne donosi mir duši, već je još više opterećuje.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Posebna opasnost leži u tome što čovek često ne primećuje koliko je nekoj strasti dozvolio da ovlada njime.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Hrišćansko učenje poziva čoveka da se čuva mržnje i osvete, jer zlopamćenje ne donosi mir duši, već je još više opterećuje.
Pojedini među njima postali su episkopi i revnosno brinuli o poverenim hrišćanskim zajednicama, dok su neki za svoju veru podneli mučeničku smrt.
Posebna opasnost leži u tome što čovek često ne primećuje koliko je nekoj strasti dozvolio da ovlada njime.
Građani Republike Srbije na Kosovu i Metohiji moraju znati da nisu prepušteni sami sebi, navedeno je u saopštenju Studentske liste.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveštenik podseća da Bog nije ograničen stranama sveta i da mu se čovek može moliti bilo gde.