Najstariji nivo je arheološki najzanimljiviji i sadrži grobove Feliksa i Adaukta u maloj podzemnoj bazilici.
Katakombe Komodila, poznate i kao katakombe Feliksa i Adaukta, predstavljaju podzemni grobni kompleks u Rimu, sa tri nivoa, koji datira još iz 4. veka.
Ime Komodila potiče od osnivača ili donatora zemljišta, dok ime "Feliks i Adaukt" dolazi od dva glavna mučenika koji su tu sahranjeni.
Najstariji nivo je arheološki najzanimljiviji i sadrži grobove Feliksa i Adaukta u maloj podzemnoj bazilici. Ovaj nivo je osnova za razvoj preostala dva nivoa. Ispod zemlje su sačuvani značajni spomenici, dok iznad površine nema tragova monumenta povezanih s ovim kompleksom.
Prvi izvori o mučeništvu Feliksa i Adaukta govore da je ono dogodilo u poslednjim godinama vladavine cara Dioklecijana, što sugeriše da su ove katakombe bile delimično korišćene kao groblje i pre nego što su potpuno preuređene u drugoj polovini 4. veka.
Wikipedia
Prikaz na zidu
Sahrane su prestale krajem 4. veka, a u naredna dva veka korišćene su samo za religijske obrede.
Kao i druga podzemna hrišćanska groblja, ove katakombe su kasnije postale mesto kulta mučenika, a nekoliko papa je obnavljalo podzemnu baziliku sve do 9. veka, što ukazuje da je ovaj kompleks bio važan hodočasnički centar.
U njemu su pronađeni novčići sa likom pape Grgura IV (827-844). Mošti mučenika su premeštene i poklonjene ženi cara Lotaara I, što je dovelo do napuštanja kompleksa. Katakombe su bile zaboravljene sve dok ih Antonio Bosio nije otkrio 1595. godine.
Wikipedia
Prikaz Isusa Hrista
Međutim, tek u 19. veku Đovani Batista de Rosi je probudio interesovanje ljudi za ovo mesto, a radovi na restauraciji početkom 20. veka doveli su do potpunog iskopavanja celokupnog drugog nivoa groblja (bivšeg kamenoloma).
Interesantno je da je upravo ovde pronađen jedan od najstarijih prikaza Isusa Hrista, na zidu, a prikaz datira iz 4. veka.
Italijanka Đizel Kardija koristila je verske simbole kako bi privukla mase i prikupila donacije, ali sada se suočava sa ozbiljnim optužbama nakon što je DNK test otkrio šokantne činjenice.
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
Nekadašnji rimski vojskovođa Plakida posle krštenja izgubio je ženu i sinove i 15 godina živeo kao najamnik, a kada ih je ponovo pronašao, zajedno sa njima stradao je za Hrista.
Obeležavanje godišnjice okupilo je predstavnike Srbije i Severne Makedonije, pripadnike Vojske Srbije i brojne Srbe, uz molitvu za 1.321 vojnika koji počivaju na bitoljskom vojničkom groblju.
Od svog postavljanja 1954. godine, "Hristos iz Bezdana" postao je mesto posebnog značaja u zajednici ronilaca širom sveta i spomen na sve koji su izgubili život u moru i znak nebeske zaštite onih koji i dalje plove i rone.
Najnovija analiza brazilskog stručnjaka Cicera Moraesa sugeriše da platno možda nije povezano s Hristovim telom, već da je reč o umetničkoj kreaciji iz 14. veka, što bi moglo promeniti način na koji ga vernici doživljavaju.
Neobičan prikaz mladog Isusa Hrista jedinstven je u svetu i nalazi se u crkvi u steni, nedaleko od Pirota. U želji da vide redak prikaz Bogočoveka, brojni vernici dolaze upravo tu.
Majka se požalila svetogorskom starcu da joj sin više ne obraća pažnju, a njegov savet bio je neočekivan: da prestane da mu govori šta mora da uradi i da svoju brigu pokaže na drugi način.
Kada među ljudima ostanu povreda, ljutnja i ćutanje, poznati duhovnik savetuje da se ne odustaje od drugoga, već da se za njega učini ono što može doneti ispravljenje, pomirenje i drugačiji odnos.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Ne kuva se na šporetu, već se svaki plod puni četvrtinom jezgra oraha i peče u šećeru i cimetu. Iz rerne izlazi sočan, mirisan i gust zalogaj, a u tegli može da sačeka hladnije dane.