Potresnim rečima: „Gospod ide na dobrovoljno stradanje. I mi treba da idemo sa Njim“, Sveti Teofan Zatvornik započinje razmatranje o Velikom ponedeljku u svojoj knjizi "Misli za svaki dan u godini", vodeći čitaoca pravo u srce tajne Hristovog poslednjeg zemaljskog puta.
U vremenu kada se Velika nedelja sve češće svodi na formalnost i tradiciju, ovaj duhovni gorostas poziva svakoga od nas da duboko oseti šta znači pratiti Hrista – ne samo mislima, već i postom, molitvom i tihim saosećanjem.
„Gospod ide na dobrovoljno stradanje. I mi treba da idemo sa Njim. To je dug svakoga ko ispoveda da je Hristovim stradanjem postao ono što jeste i da će još dobiti nešto toliko veliko i slavno da ni na um čoveku ne može doći.
Kako, pak, ići sa Njim? Razmišljanjem, saosećanjem. Idi mišlju tragom stradajućeg Gospoda i razmišljanjem iz svega izvlači predstave koje bi mogle ganuti tvoje srce i uvesti ga u osećanje stradanja podnetih Gospodom.
Da bi se to uspešnije izvelo, potrebno je da sami počnemo da stradamo kroz osetno umanjenje jela i sna i kroz uvećanje truda stajanjem na molitvi i činjenjem poklona.
Ispuni sve što čini sveta Crkva i bićeš dobar saputnik Gospodu na putu stradanja.“
Svetitelj u svojoj knjizi Misli za svaki dan u godini, za subotu druge sedmice Velikog posta, otkriva da put ka blagodatnom preobraženju vodi kroz tišinu i samoću, uz trud i poklone.
Jedan od najvećih duhovnika pravoslavlja uči nas o unutrašnjem preobražaju na putu ka Hristu: ostavljanje sveta, grehovnih navika i ličnih strasti.
U svom delu „Misli za svaki dan u godini“, veliki svetitelj tumači događaj vaskrsenja Lazara kao poziv svakom čoveku da, kroz vrlinu i iskrenu molitvu, doživi ličnu duhovnu preobrazbu već ovde i sada.
U knjizi „Misli za svaki dan u godini“, Sveti Teofan Zatvornik u šestu nedelju Velikoga posta ukazuje na opasnost od brze zaboravnosti i povratka grešnim delima, čak i nakon što smo primili Božiju milost.