DOBRO PAZITE ŠTA TRAŽITE OD BOGA I KAKO! Prepodobni Nikon objasnio kako tokom molitve radujete demone
Prava molitva ne teži ispunjenju samovolje, već da se u našem životu ostvari Božija volja.
Bog, kažu sveti oci, ne gleda na spoljašnjost dela, već u srce onoga koji ga čini.
U duhovnoj tradiciji pravoslavlja, dobročinstvo nije puko činjenje dobra – već duboko lični, unutrašnji čin koji proizilazi iz čistog srca i smerne namere. Ono što se na prvi pogled može učiniti plemenitim, u očima vere nema istu težinu ukoliko nije učinjeno iz ljubavi prema Bogu i bližnjem, već iz želje za priznanjem ili ličnom koristi.
Pravoslavno učenje nas poziva da razlikujemo spoljašnju formu dela od njegove suštine. Jer, pravo dobro delo nije ono koje se vidi, već ono koje izvire iz ljubavi i tišine – delo koje ne traži aplauz, već se rađa iz saosećanja i vere.
U savremenom svetu, gde se često dobročinstva predstavljaju javno, kroz medije i društvene mreže, pravoslavlje podseća na potrebu unutrašnje čistote i iskrenosti.
Dobrota, kada se učini radi istinske brige za drugog, bez obzira na to hoće li iko saznati za nju, ima veću vrednost nego hiljadu reči i objava. U tome je tiha snaga hrišćanskog milosrđa – da se čini ne da bi se videlo, već zato što ne može da se ne učini.
Bog, kažu sveti oci, ne gleda na spoljašnjost dela, već u srce onoga koji ga čini. Zato je svaki iskreni gest dobrote, ma koliko mali ili nevidljiv bio, u Božijim očima dragocen. Pravoslavlje nas tako poziva ne samo da činimo dobro, već da to činimo sa poniznošću i iskrenošću – jer tek tada ono postaje istinsko dobročinstvo.
Prepodobni Nikon Optinski je upravo ovo naglašavao i naglašavao da nije svako milosrđe Bogu milo.
"Dobro delo nije svako dobro delo, već samo ono koje je učenjeno Boga radi. Spoljašnost dela nije njegova suština. Bog gleda na srce".
Prava molitva ne teži ispunjenju samovolje, već da se u našem životu ostvari Božija volja.
Mošti Svetog Lukilijana i drugih sa njim nalaze se u Carigradu i od njih su potekla brojna isceljenja.
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Napisao je mnoga poučna dela na grčkom i latinskom jeziku. Naročito je čuvena njegova grčko-latinska Sintagma.
Sveti Teofan piše o tome kako, uprkos tome što mnogi veruju da Božije milosrđe neće dopustiti večnu odbačenost, postoji i realnost da ljudi, kroz svoju nepopravljenost i tvrdoglavost u zlu, sami postavljaju prepreke između sebe i Boga. On upozorava na opasnost da zlo može napredovati baš kao i dobro, i da grešnici, ukoliko ne traže pokajanje, ostaju zatvoreni u svom zlu, što ih vodi u večnu udaljenost od Božije svetlosti. Za Svetog Teofana, pakao nije mesto koje je Bog stvorio da bi kaznio ljude, već je to posledica slobodnog izbora ljudi koji nisu želeli da se isprave.
Deset godina je upravljao crkvom Aleksandrijskom kao istinski pastir, čuvajući je od neznabožaca i jeretika.
Uz veru, poslušnost, milosrđe i molitvu, kao duhovne principe, promišljeno davanje i disciplinu u trošenju pronaći finansijski mir i živeti u slobodi darovanoj od Hrista.
Sveti Teofan naglašava da je srce koje je ispunjeno dobrotom neprestano žudi za prilikama da čini dobro. Kao što gladan čovek ne zaboravlja hranu dok ne utaži svoju glad, tako i istinski dobri ljudi ne miruju dok ne ostvare dobra dela. Kada to postignu, oni se ne zadržavaju na onome što su učinili, već gledaju unapred, težeći novim izazovima i prilikama. U svetu prepunom buka i samopromocije, Sveti Teofan nas podseća da je prava snaga u skromnosti, u delima koja se ne očekuju da budu primećena.
Od animiranog filma o Davidu i serija sa biblijskim motivima do novog ostvarenja Mela Gibsona o Vaskrsenju Hristovom, holivudski studiji sve više ulažu u filmove i serije inspirisane duhovnim vrednostima.
Nova odluka iz Kijeva otvorila je pitanje da li se kalendar pretvara u političko oruđe u trenutku dubokih društvenih lomova.
Iako su po svojoj suštini korisna, čovek ih često doživljava kao uzroke svog bola i tuge, a neretko i kao nepravdu.
Pravoslavne crkve koje su prihvatile reformisani julijanski, odnosno Milankovićev, kalendar Božić slave 25. decembra po građanskom kalendaru.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Sveti Nikolaj Žički nas uči da osmeh, bez zlobe, može biti odgovor na podsmeh. Jer neznanju priliči podsmeh, a znanju osmeh.
Od suvih smokava i grožđica do limunske glazure, otkrivamo kako da vaš božićni hleb bude ukras i simbol porodične topline i vere.
U besedi za 29. četvrtak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da susreti sa svetima oblikuju ljudske živote i pozivaju na potpuno predanje.
Pravoslavni vernici po starom kalendaru danas slave Svetog Spiridona Čudotvorca, dok po novom kalendaru proslavljaju Božić. Katolici takođe obeležavaju Božić, dok Jevreji i muslimani ovaj datum posvećuju redovnim molitvama i verskim obavezama.