OVO JE TAJNA UKUSNE HRANE SA SVETE GORE: Svetogorski kuvar otkrio šta se nalazi na monškoj trpezi i šta STROGO izbegavaju
Koju hranu jedu monasi sa Svete gore, čak i kada poste, jedu malo, a ovo su namirnice koje su često na njihovoj trpezi.
U manastiru Ostrogu je sarađivao sa ocem Jovanom (Radosavljevićem), upravnikom monaške škole i svojim duhovnim ocem. Ubrzo je otišao u vojsku, a zatim je otputovao kao poklonik na Svetu goru.
Na današnji dan 2003. godine se upokojio arhimandrit Pajsije (Tanasijević), prvi iguman manastira Hilandara nakon povratka opštežića.
Otac Pajsije je rođen 1957. godine u okolini Srebrenice. Na krštenju je dobio ime Petar. Obrazovanje je nakon osnovne škole nastavio kao polaznik monaške škole pri manastiru Ostrogu, koju je završio 1976. godine sa odličnim uspehom.
U manastiru Ostrogu je sarađivao sa ocem Jovanom (Radosavljevićem), upravnikom monaške škole i svojim duhovnim ocem. Ubrzo je otišao u vojsku, a zatim je otputovao kao poklonik na Svetu goru.
To putovanje je značajno odredilo njegovo životno opredeljenje i Petar je 1978. godine postao iskušenik u manastiru Hilandaru. U čin male shime je zamonašen na praznik Preobraženja sledeće godine u manastiru Visoki Dečani. Monašenjem je načalstvovao tadašnji Episkop raško-prizrenski i potonji patrijarh srpski Pavle.
Bio je i muzički talentovan, a svetogorsko pojanje je usavršavao u manastiru Grigorijatu.
Dve godine kasnije, 12. avgusta 1990. godine, Hilandar je ponovo postao opštežiteljni manastir. Monah Pajsije je iste godine postrižen u čin velike shime, a zatim i izabran za prvog hilandarskog igumana nakon obnove opštežića. Ustoličenje je izvršeno na praznik Pokrova Presvete Bogorodice u Hilandaru.
Otac Pajsije se bavio i prevodilačkom i izdavačkom delatnošću. Uz saglasnost sestrinstva manastira Svetog Jovana Bogoslova u Surotiju kod Soluna, prevodio je na srpski jezik i izdavao dela Svetog starca Pajsija Svetogorca.
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Godinu dana pre kraja života se razboleo, bolovao je od karcinoma mozga. Upokojio se 20. jula 2003. godine, a sahranjen je u porti manastira Prepodobnog Prohora Pčinjskog tri dana kasnije. Neposredno pre smrti je posetio Eginu i poklonio se moštima Svetog Nektarija Eginskog, javlja "hilandar.org".
BONUS VIDEO: Monah Teofil svedoči o čudima u manastiru Sukovo
Koju hranu jedu monasi sa Svete gore, čak i kada poste, jedu malo, a ovo su namirnice koje su često na njihovoj trpezi. Slavni glumac i reditelj oduševio je javnost u Srbiji svojom pričom. Miroslav Hadži Vasić, naslednik travarske i kostolomačke tradicije, više od 50 puta boravio je na Hilandaru, pomažući bratiji uz blagoslov patrijarha Pavla. Promocija knjige “Dodir” održaće se večeras u Narodnoj biblioteci u 19 sati.
Otac Pajsije se odmah po monašenju vratio u Hilandar, gde je revnosno nastavio život svetogorskog monaha. Kao uzoran monah je 1988. izabran za protoepistata i to kao najmlađi na toj dužnosti u istoriji Svete gore.

Posle 15 godina provedenih na Atosu, iz manastira Hilandara prelazi na prostore Eparhije vranjske, gde je 1993. postavljen na dužnost igumana manastira Prepodobnog Prohora Pčinjskog. Iguman Pajsije je nesebično pomagao pri obnavljanju i podizanju brojnih hramova i manastira, ali i oživljavanju duhovnog života Eparhije vranjske. Njegovim svetogorskim monaškim iskustvom obnovljeni su manastiri Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana (Gornje Žapsko) i Svetog Velikomučenika Pantelejmona, kao i njihovi obližnji metosi.
OVO JE TAJNA UKUSNE HRANE SA SVETE GORE: Svetogorski kuvar otkrio šta se nalazi na monškoj trpezi i šta STROGO izbegavaju
"SPREMAMO GA ZA PRAVOSLAVLJE": Sveštenik podelio snimak Mela Gibsona na Svetoj Gori, komentari PLJUŠTE
PATRIJARH PAVLE JE ZA NJEGA REKAO DA IMA BOŽJI DAR: Miroslav za dlaku izbegao smrt, pa monahe sa Svete gore spasao muke
VELIKA ČAST - DRUGI ČOVEK HILANDARA DOŠAO U PIROT: Razlog je divan, a on poslao VAŽNU poruku svima
Među 41 uzorkom, hilandarski med je proglašen najboljim na Trećem međunarodnom ocenjivanju, potvrđujući vekovnu tradiciju monaškog pčelarstva.
Tokom krštenja beogradskog studenta 1980. godine, na njegovoj glavi se, pred svedocima i objektivom, pojavio neobičan znak - događaj koji se i danas pamti kao jedno od najupečatljivijih svedočenja sa Svete gore
Sava je izdejstvovao kod cara i patrijarha nezavisnost srpske crkve, i postao prvi arhiepiskop srpski.
Životna drama Čeha koji je postao monah srpske carske lavre i u gomili zaboravljenih rukopisa pronašao Miroslavljevo jevanđelje – priča o veri, istrajnosti i otkriću koje je promenilo srpsku kulturu.
U vremenu sve češće ravnodušnosti i pucanja porodičnih i društvenih veza, jedna misao sa Svete gore otkriva mehanizam koji tiho razgrađuje ljubav, pripadnost i odgovornost – od doma do otadžbine.
Treba da znamo da krsna slava nije ručak niti trpeza, već molitveno proslavljanje našeg svetitelja, naglašava sveštenik.
Jerej Igor Gurčenkov stradao je u saobraćajnoj nesreći, a vest o njegovoj smrti izazvala je šok i duboku tugu među vernicima parohije Svetog arhangela Mihaila u Getingenu.
Tuga može biti opomena da je čovek izgubio unutrašnji mir, ali i prilika da ga ponovo pronađe.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Tuga može biti opomena da je čovek izgubio unutrašnji mir, ali i prilika da ga ponovo pronađe.
Ova poslastica se nalazila i na slavskim i na ramazanskim stolovima, a njen stari način pripreme i danas ostaje isti kao pre stotinu godina.
Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.