ZAŠTO NEMA VENČANJA TOKOM POSTA I TREBA LI NA NJIH IĆI, AKO VAS NEKO I POZOVE: Otac Dejan o izuzetku od pravila i principu ikonomije
Suština ove prakse nije zabrana radi zabrane, već očuvanje smisla posta.
Miroslav Hadži Vasić, naslednik travarske i kostolomačke tradicije, više od 50 puta boravio je na Hilandaru, pomažući bratiji uz blagoslov patrijarha Pavla.
Miroslav Hadži Vasić je izuzetan čovek, kao što su izuzetni i pojedini njegovi pacijenti, patrijath Pavle, Jelisaveta Karađorđević, Vlade Divac, Ivana Stanković, Milorad Deretić.
Doktor nije, već komercijalista, a porodičnoj tradiciji, kiropraktici i fitoterapiji, okrenuo se kada je 1991. zajedno sa suprugom ostao bez posla nakon raspada jedne slovenačke firme (i čitave države), u kojoj je bio rukovodilac. Našavši se na ulici, razmišljao je čime bi mogao da se bavi i od toga živi.

Miroslavljev otac se u slobodno vreme bavio nameštanjem kostiju, veštinom koju je naučio od francuskog lekara dok je služio u sanitetskoj četi na Solunskom frontu. Postao je jedan od najpoznatijih kostolomaca u bivšoj Jugoslaviji, sposoban da namešta čak i otvorene prelome. Njegova majka bila je poznata travarka koja je sakupljala i pripremala lekovito bilje. Još kao dete, Miroslav im je pomagao i u ranom detinjstvu naučio da prepoznaje i kombinuje bilje i namešta iščašenja. Ljubav prema bilju prati ga ceo život.
Kao 17-godišnjak, tokom školske prakse u obrazovanju za električara, doživeo je nesreću kada ga je pogodio strujni udar od 35.000 volti. Pao je sa 27 metara visine, zadobio 24 preloma i teške opekotine. Bio je klinički mrtav tri puta i nepokretan pune dve godine.
Uz pomoć lekara, Božju volju i očevu upornost, vratio se u život, a otac ga je lečio melemima prema bakinim receptima.
Na noge ga je podigao otac Gavrilo iz Manastira Svetih arhangela u Skopskoj Crnoj Gori. Doveden je nepokretan u crkvu, gde mu je pročitana molitva jeleosvećenja. Nakon toga, ustao je na noge. Od tog trenutka, pa sve do smrti oca Gavrila, Miroslav ga je redovno posećivao i pomagao u raznim manastirima.
Nakon oporavka Miroslav je završio trgovačku školu i zaposlio se u "Merkatoru", gde je upoznao suprugu Ljiljanu. Venčali su se 1977. i dobili troje dece - Marinu, Mariju i Veljka.
Za Miroslava smisao života je porodica, zdravlje i pomaganje drugima. U penziji je, materijalno obezbeđen, ali i dalje pomaže iz čistog zadovoljstva jer veruje da istinska vrednost leži u nesebičnosti i ljubavi prema bližnjima.
Zdravstvene posledice strujnog udara rezultirale su infarktom i godinama povišenim pritiskom, koji je regulisao čajevima na bazi bilja.
Nakon raspada Jugoslavije radio je razne poslove, između ostalog, i prodavao benzin. Tokom jednog takvog dana, Japanac mu je ponudio da se usavrši u kiropraktici. Od 42 prijavljena kandidata na seminar, samo dvoje nisu bili lekari, a Miroslav je dobio besplatno školovanje zahvaljujući talentu.
Nakon obuke kod japanskog majstora Masajukija Saiondžija, dodatno se obrazovao u Rusiji i završio Višu fizioterapeutsku školu.
U Manastiru Vitovnica upoznao je patrijarha Pavla preko oca Tadeja. Lečio ga je više od 15 godina, nameštao kosti, pripremao tinkture i bio njegov bliski prijatelj. Patrijarh ga je smatrao svojim ličnim terapeutom.
Član je kluba Plemenito srce, koji organizuje humanitarne maratone. Učestvovao je u brojnim akcijama, uključujući i one povodom Dana pobede i stogodišnjice bitke na Kajmakčalanu.
Miroslav je bio na Hilandaru više od 50 puta, pomažući bratiji u ambulanti. Njegovo angažovanje počelo je zahvaljujući preporuci patrijarha Pavla.
Miroslav Hadži Vasić je više od 50 puta boravio na Svetoj gori, u Manastiru Hilandar, gde je pomagao bratiji u manastirskoj ambulanti. Njegovo angažovanje u ovoj svetinji započelo je na preporuku patrijarha Pavla, koji ga je lično uputio hilandarskim monasima, rekavši:
- Ovaj čovek ima Božji dar - njega zovite kad vam zatreba.
Tako je počelo jedno posebno poglavlje u njegovom životu, ispunjeno duhovnim služenjem i nesebičnom pomoći. Na Hilandaru je, uz blagoslov monaštva, pomagao u svakodnevnim poslovima ambulante - lečio iščašenja, nameštao kosti, pravio meleme za bolove i posekotine, pa čak i savetovao monahe u vezi sa ishranom i biljnim terapijama. Mnogi od njih, zbog teškog fizičkog rada u vinogradima, pčelinjacima, maslinjacima ili ikonopisnim radionicama, trpeli su bolove u leđima, ramenima i zglobovima. Miroslav je bio njihov oslonac.
Nije bio lekar u klasičnom smislu, ali ga je bratija zvala "čovek koji zna da dotakne gde boli". Njegovo prisustvo na Hilandaru bilo je uvek tiho, posvećeno, ali snažno i lekovito - i duhovno i telesno.
Neretko bi se dešavalo da, čim kroči u portu manastira, neko od monaha već čeka na pregled, znajući da dolazi čovek kome su pomaganje i skromnost urođeni. Iako ga je bratija cenila i poštovala, Miroslav nikada nije sebe isticao - smatrao je da tamo ne ide kao iscelitelj, već kao pokajnik, da služi i bude koristan.
- Da nije bilo reči patrijarha Pavla, možda nikada ne bih kročio na Svetu goru. A kad jedan takav čovek prepozna dar u tebi, to više nije samo odgovornost - to je zavet - znao je da kaže.
Boravci na Hilandaru ostavili su dubok trag u njegovoj duši. Smatrao je da su to bili trenuci kada se duhovno i telesno u njemu najviše ispunjavali - kroz služenje drugima.
Lečio je mnoge, od običnih ljudi do članova porodice Karađorđević. Sin Veljko radi kao fizioterapeut s njim, dok su unuci Mihailo i Maksim pokazali interesovanje za bilje i terapije, piše Stil:
BONUS VIDEO: NA RODNOM IMANJU PATRIJARHA PAVLA SE PRAVI MUZEJ: Sveštenik Dragan Gaćeša otkriva planove

Boravci na Hilandaru


Porodična tradicija
Suština ove prakse nije zabrana radi zabrane, već očuvanje smisla posta.
U besedi za 28. ponedeljak po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski bavi se neočekivanim pitanjem: ako svet ima početak, gde je kraj čovekove čežnje i zašto ona ne pripada prolaznosti.
U jednoj od svojih pouka veliki ruski podvižnik i duhovnik ističe da ništa ne može zameniti smirenje i objašnjava kako ono oblikuje dušu prema Božjem daru.
Kako su reči zapisane vekovima pre Hrista dobile svoje mesto u Njegovom životu, stradanju i smrti - i zašto ta veza i danas izaziva nelagodu kod onih koji je uporno zaobilaze.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Sveti Nikolaj Žički nas uči da osmeh, bez zlobe, može biti odgovor na podsmeh. Jer neznanju priliči podsmeh, a znanju osmeh.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Crkva gleda na razvod kao na krajnju meru i apeluje da se problemi u braku rešavaju.
Sveti oci često govore da strasti i grehovi, ukoliko im se čovek preda, ne razaraju samo duševni mir, već mogu da oslabe i telesne snage.
Dok su plamen i dim uništavali sve materijalno, vatrogasci su spasili simbol vere i nade koji je za vlasnike neprocenjiv.