Nedavni primer iz Amerike pokreće pitanje koje mnogi vernici smatraju nemogućim: kako ostati veran Hristovom učenju i Svetim kanonima u vremenu duhovne dekadencije i relativizacije vere?
Pitanje drugog braka pravoslavnih sveštenika, iako ne bi trebalo da se uopšte razmatra, sistematski se vraća u javnu sferu s vremena na vreme, s očiglednim ciljem da se na kraju prevaziđu i poslednje prepreke protiv njega.
Nedavno je jedan pravoslavni sveštenik u Americi dobio dozvolu za drugi brak, nakon što se razveo od svoje supruge – popadije. Njegov primer pokrenuo je brojne rasprave u crkvenim i teološkim krugovima. U vremenu u kojem živimo, kada je svet u velikoj duhovnoj dekadenciji, neki žele da se i Crkva prilagodi toj dekadenciji i prestane da bude Svetlost, Istina i Život.
Naša je dužnost, uz Božiju pomoć, da ostanemo verni onome što smo nasledili od naših Svetih Otaca. Ne možemo pristati na kompromis kada je reč o Hristovoj reči, niti o učenju koje su izrekli Svetih Sedam vaseljenskih sabora i svi Sveti do današnjeg dana. Sveštenici koji traže drugi brak, potpuno ne razumeju ni prirodu braka, ni prirodu sveštenstva.
Duhovni rat koji se vodi unutar Crkve
Svi moramo biti veoma oprezni, jer danas vidimo da se ostvaruje ono na šta upozorava jedan savremeni starac iz Rusije:
– Duhovni rat i dalje besni u suptilnijem obliku, i napreduje čak kršeći poslednje granice, unutar same Crkve. Najuznemirujuće i najopasnije je zamenjivanje pojmova istina pravoslavlja lažnim shvatanjima koja odgovaraju ukusu konzumenta ili "poručioca“, prenosi portal vimaorthodoxias.gr.
Godine 2005. ponovo je pokrenuto pitanje svešteničkog drugog braka, u vreme kada je naš duhovni otac i učitelj pisao članke o svetoj tajni braka, koji su na jedinstven i savremen način razjašnjavali učenje Crkve o braku. Ti tekstovi kasnije su objedinjeni u knjizi pod naslovom: „Brak – ukidanje polova“.
Tako je protojerej Vasilije E. Voludakis napisao tekst pod naslovom: „Da li smo stigli do toga? I sveštenici traže drugi brak!“
Stroga zabrana svešteničkog drugog braka
Evo nekih od ključnih mesta iz njegovog teksta:
– Da se još jednom jasno naglasi... da je drugi brak sveštenika strogo i nedvosmisleno zabranjen kao antihristovski i bezbožan čin, kao razlog teškog sablaznjavanja vernika, kao delo koje kvari savest vernika i usmerava ih protiv Hristovog Jevanđelja, s obzirom na to da u ovom pitanju ne postoji samo obaveza Svetih kanona, već i nedvosmisleno učenje Svetog pisma.
Sveto pismo propisuje samo jedan brak za sveštenike:
„Muž jedne žene“ – tako treba da bude sveštenik, piše Bog kroz ruku svetog apostola Pavla – i to sveštenik svih stepena sveštenstva, jer i đakoni se pozivaju da se pridržavaju ovog zahteva:
„Đakoni neka budu muž jedne žene, dobri u upravljanju svojom decom i svojim domovima“ (1. Tim. 3, 2–12).
Ova zapovest, kaže protojerej Vasilije, jeste zakon upisan u samo ljudsko biće:
– Pošten čovek i istinit, čak i da ne postoji Zakon, sam bi ga ustanovio i odredio za sebe, jer je ljudsko srce monogamno, traži ekskluzivnost i jedinstvenost u braku. Kroz ovu jedinstvenu i ekskluzivnu vezu čovek ostvaruje erotski element svoje duše, kako bi se on ispravno i potpuno okrenuo Bogu.
Šta smo mi postali kada nam sve ovo, što nas uči protojerej Vasilije, više ne dolazi prirodno? Naše vreme je, kako on kaže, najnehumanije i najbezočnije u istoriji.
Drugi brak je privilegija Crkve za vernike laike, jer samo „prvi brak se vrši unutar liturgije, i samo kroz prvi brak čovek može bez prepreka da se pričešćuje“.
– Ako, dakle, dozvola za drugi brak važi ne samo za vernike laike, koji nisu duhovno zreli, već i za sveštenike, kada i gde će tada važiti ispravnost Crkve?“ – pita protojerej Vasilije.
Dok su minus i ledeni okovi gotovo paralisali zemlju, verni narod se okupio na liturgiji, a patrijarh srpski osveštao je temelje parohijskog doma i poslao poruku koja se pamti.
O paklu se govori i u šali i u gnevu, ali retko sa stvarnim razumevanjem - protojerej Dimitrije Garčuk otkriva zašto to nije samo priča o mestu posle smrti, već i o stanju u kome čovek može da živi već sada.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pišinger je jednostavna, ali raskošna poslastica koja vekovima krasi slavske trpeze — savršena za sve koji vole spoj hrskavih oblandi i čokolade, uz miris doma i prazničnu toplinu.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Izveštaj Skupštine pravoslavnih episkopa svedoči o snažnom širenju pravoslavnih bogoslužbenih mesta i rastu broja sveštenoslužitelja, uz vidljive promene na verskoj mapi Francuske i izazove koji prate ovaj process.
O paklu se govori i u šali i u gnevu, ali retko sa stvarnim razumevanjem - protojerej Dimitrije Garčuk otkriva zašto to nije samo priča o mestu posle smrti, već i o stanju u kome čovek može da živi već sada.
U Besedi za 31. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas podseća kako Majka Božija nosi nevidljive rane, ćutke prihvata Božju volju i pokazuje put vere i predanosti koji menja život.
Oštra, ali duboko tačna pouka arhimandrita Epifanija Teodoropulosa otkriva zašto bol nije kraj puta, već mesto na kome čovek prvi put na pravi način vidi i sebe i Gospoda.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Pravoslavni vernici danas slave Svetih 14.000 mladenaca vitlejemskih po starom kalendaru i Svetog Teodosija Velikog po novom. Katolici proslavljaju Krštenje Isusovo, dok muslimani i Jevreji nemaju poseban veliki verski praznik.
Oštra, ali duboko tačna pouka arhimandrita Epifanija Teodoropulosa otkriva zašto bol nije kraj puta, već mesto na kome čovek prvi put na pravi način vidi i sebe i Gospoda.