U Jevanđeljima po Marku i Jovanu nalazimo tri situacije u kojima Isus koristi pljuvačku u kontaktu s gluvonemim i slepim osobama.
U jevanđeljima Novog zaveta zabeležena su tri zanimljiva slučaja u kojima je Isus Hristos koristio pljuvačku prilikom isceljenja bolesnih.
Na prvi pogled, ovaj čin može izgledati neobično, ali prema analizi objavljenoj na hrišćanskom portalu Noviživot.net, iza toga stoji duboka simbolika i duhovna poruka.
Naime, u Jevanđeljima po Marku i Jovanu nalazimo tri situacije u kojima Isus koristi pljuvačku u kontaktu s gluvonemim i slepim osobama. U jednom slučaju dodiruje jezik gluvonemog čoveka, u drugom pljuje na oči slepca, a u trećem pravi blato od zemlje i pljuvačke, koje stavlja na oči slepog čoveka, tražeći od njega da se umije.
"Tada mu dovedoše gluvonemog čoveka i zamoliše ga da položi ruku na njega. On ga odvede na stranu iz naroda, stavi mu prste u uši i pljuvačkom mu dotače jezik." (Marko 7:32-33)
Shutterstock/godongphoto
Isus Hristos nije slučajno koristio pljuvačku prilikom isceljenja
U sledećem poglavlju, slepac je izveden iz sela:
"Uze slepog za ruku i izvede ga napolje iz sela. Zatim mu pljunu na oči, stavi ruke na njega i upita ga: "Vidiš li šta?" (Marko 8:23)
I konačno, možda najpoznatiji primer, iz Jevanđelja po Jovanu:
"Rekavši to, pljunu na zemlju i napravi blato od pljuvačke, i pomaza slepom oči blatom. I reče mu: "Idi, umij se u Siloamskoj banji". I on ode, umi se i vrati se videći." (Jovan 9:6-7)
Prema portalu Noviživot.net, ovakvi postupci nisu bili slučajni. U to vreme, ljudi su, naime, verovali da pljuvačka poseduje određena isceliteljska svojstva. Ovakvo uverenje nalazimo i u drevnim jevrejskim spisima poput Talmuda.
Isus koristi nešto što je ljudima bilo poznato, kako bi ih naveo na veru i otvorio njihovo srce za Božje delovanje.
Autor teksta objašnjava da Isus nije koristio pljuvačku zbog njenog stvarnog medicinskog efekta, već zato što je želeo da približi ljudima Božju volju za njihovo isceljenje. Mnogi bolesni tog vremena verovali su da ih je Bog odbacio i da njihova bolest predstavlja neku vrstu kazne.
Shutterstock/Wirestock Creators
Isus je koristio pljuvačku da inspiriše veru
Isus, koristeći gest koji su mogli razumeti, šalje poruku da ih Bog vidi, da ih ne odbacuje i da želi njihovo spasenje.
Posebno je značajan događaj zabeležen u devetom poglavlju jevanđelja po Jovanu, gde Isus pravi blato od pljuvačke i zemlje, i time maže oči slepom čoveku.
To se tumači da je ovde Isus namerno koristio zemlju kako bi ukazao na svoju božansku stvaralačku moć, jer je i čovek po biblijskom predanju stvoren od praha zemaljskog. Na taj način, Isus ne samo da isceljuje, već i stvara – obnavlja čoveka iznutra i spolja.
Ključna poruka ovih događaja jeste da isceljenje dolazi kroz veru. Sama pljuvačka nije činila čudo – vera u Isusa jeste. Njegov cilj nije bio samo fizičko ozdravljenje, već duhovna obnova, vera, nada i poverenje u Božju dobrotu.
Crkva poziva vernike da budu pažljivi u rečima, blagi u sudovima i istrajni u molitvi, jer se samo kroz smirenje i ljubav čuva zajedništvo među ljudima.
Jednostavan, mirisan i ukusan obrok od nekoliko skromnih sastojaka vraća toplinu porodične trpeze i donosi rešenje za sve one dane kada ne znamo šta da kuvamo.
Iako se projekat ne nalazi na manastirskom zemljištu, planirani kompleks otvorio je pitanje očuvanja ambijenta, pogleda i duhovnog doživljaja puta ka mestu gde počivaju mošti Svetog Vasilija Ostroškog.
Dvanaestogodišnji dečak iz Donje Kamenice kod Zvornika danas se poštuje kao Sveti novomučenik Slobodan Donjokamenički, a njegovo ime ostalo je simbol nevinog stradanja i vere.
U besedi za ponedeljak 9. sedmice po Duhovima, veliki srpski duhovnik govori o veri kao najčvršćem osloncu duše, koja se ne čuva bekstvom od iskušenja, već kroz stradanja postaje čvršća i snažnija u zajednici sa Hristom.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Kako je slepi starac iz bolničkog paraklisa postao najtraženiji duhovnik Atine i zašto su se ljudi hvatali za njegove reči kao za poslednju slamku spasa.
Ovo dirljivo svedočanstvo o isceljenju pred ikonom Presvete Bogorodice Trojeručice otkriva kako su vera, molitva i tišina manastira postali spas jači od svih prognoza lekara.
Od jevanđelskog opisa Hristovog lica koje zasija „kao sunce“ do savremenih svedočanstava o isceljenjima i svetlosti u hramovima – praznik Preobraženja Gospodnjeg, 19. avgusta, poziva vernike na lični preobražaj.
Crkva poziva vernike da budu pažljivi u rečima, blagi u sudovima i istrajni u molitvi, jer se samo kroz smirenje i ljubav čuva zajedništvo među ljudima.
Iako se projekat ne nalazi na manastirskom zemljištu, planirani kompleks otvorio je pitanje očuvanja ambijenta, pogleda i duhovnog doživljaja puta ka mestu gde počivaju mošti Svetog Vasilija Ostroškog.
U besedi za ponedeljak 9. sedmice po Duhovima, veliki srpski duhovnik govori o veri kao najčvršćem osloncu duše, koja se ne čuva bekstvom od iskušenja, već kroz stradanja postaje čvršća i snažnija u zajednici sa Hristom.
Ava Justin Popović je na Saboru Svetog arhangela Gavrila 1965. godine govorio o snazi molitve i pozvao vernike da u trenucima pada i velikih nevolja prizovu pomoć nebeskih zaštitnika.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
U Hramu Svetog velikomučenika Georgija priređen je svečani doček ikone, dok se završava izgradnja kapele posvećene svetiteljki čiji životni podvig vere, molitve i ljubavi vekovima nadahnjuje vernike širom sveta.