Ovo dirljivo svedočanstvo o isceljenju pred ikonom Presvete Bogorodice Trojeručice otkriva kako su vera, molitva i tišina manastira postali spas jači od svih prognoza lekara.
U istoriji Pravoslavlja postoje mesta koja prevazilaze prostor i vreme, gde zemaljsko dodiruje nebesko, a ljudska nemoć postaje polje Božijeg čuda. Hilandar, srpska svetinja na Svetoj gori, vekovima je utočište vernih i izvor isceljenja onima koji dolaze sa bolom i verom u srcu. Tu, pred ikonom Presvete Bogorodice Trojeručice, mnogi su pronašli snagu da nastave život. Jedno od tih svedočanstava, koje dira do srži, donosi Goran – čovek kome su lekari govorili da je kraj, a koji danas svedoči da vera isceljuje.
– Želim da s vama podelim ovo svedočanstvo, ne kao životnu priču, već kao živu istinu o Božijoj milosti, o veri koja leči, i o putu koji me je od bolničkog kreveta doveo do svetog Hilandara – započinje Goran svoju ispovest.
Njegova borba počela je na bolničkom krevetu. Posle meseci lečenja, lekari su mu rekli da je jedino rešenje transplantacija srca.
– Srce mi je palo, ali vera mi je šapnula da nije kraj. U njihovim očima bio sam „otpisan“, ali u sebi sam znao postoji drugi put, put koji vode molitva, priroda i čudo Božije.
Godinu dana nakon izlaska iz bolnice, gde je proveo 72 dana, od čega 46 potpuno nepokretan, čuo je rečenicu koja ga je preokrenula:
– Mi smo učinili sve. Vi ste sada u Božijim rukama.
Upravo te reči su mu bile podsticaj.
– Ja sam im samo odgovorio: "Lek je u prirodi. Lek je u veri."
Tanjug/PREDRAG MITIC
Manastir Hilandar
Put koji vodi ka Hilandaru
Nije krenuo kao turista, već kao hodočasnik.
– Krenuo sam na put. Ne turistički, ne iz znatiželje – nego kao hodočasnik koji je tražio spas, mir, isceljenje duše i tela. Taj put me je doveo na Hilandar – srce srpskog pravoslavlja, mesto gde se molitva ne gasi, gde tišina leči, a reči monaha imaju dubinu večnosti – kaže Goran, prenosi portal kompas.rs.
Prvi susret sa manastirom bio je trenutak spoznaje.
– Kada sam stigao, osetio sam: ovde vreme teče drugačije. Ovde nema žurbe, ali ima smisla. Nema haosa, ali ima reda. Ovde duša može da diše.
Dobio je poslušanje.
– Nije bilo teško fizički, ali je bilo isceljujuće duhovno. Svaka metla, svaki korak, svaki pokret ruku, bilo je u slavu Božiju. Kroz rad sam ćutao, ali unutra sam vikao: „Gospode, hvala Ti što sam ovde!“
Tišina koja govori
Poseban trenutak doživeo je u susretu sa psom čuvarom manastira.
– Jedne noći, dok sam sam sedeo na zidinama, u hladu manastirskih maslina, prišao mi je Medo, pas koji čuva Hilandar. Seo je pored mene, kao da je znao da mi treba tišina sa razumevanjem. On te noći nije čuvao samo zidine – čuvao je i mene. Njegovo prisustvo mi je dalo snagu. Njegov lavež noću rasteruje šakale, ali i moje strahove. Tada sam shvatio, čak i tišina na Hilandaru ima glas.
Reči monaha bile su malobrojne, ali teške od smisla.
– Jedne večeri, otac Arsenije, tih i bistar, prišao mi je i rekao: „Brate Gorane, tvoja slava je Sveti Nikola – on te je spasao.“ Suze su mi išle same. Bez velike propovedi, samo ta rečenica mi je otkrila sve – da nisam sam, da se neko molio za mene, da je moje stradanje imalo smisla.
Hilandar – lek za dušu i telo
Goran se seća i trenutka kada je hodao sa iskušenikom uz stare stepenice koje je, po predanju, napravio Sveti Sava.
– Koraci su odzvanjali kao molitve. Ćutali smo, ali smo obojica osećali isto: da taj put nije težak kad znaš Kome ideš. U sebi sam se tada zavetovao: da ću hiljadama koraka koračati na putu budućih iskušenja, ali da ću uvek koračati s verom.
SPC
Ikona Presvete Bogorodice Trojeručice
Manastir mu je postao lek.
– Hilandar mi nije samo bio utočište, bio mi je lek. Svaki zalogaj hleba koji sam dobio na trpezi, svaka molitva na jutrenju, svaka ikona koju sam celivao, bila je korak bliže zdravlju, ali ne samo telesnom, nego onom važnijem: duhovnom.
Na Hilandaru se oslobodio i straha.
– U njegovom tišinom natopljenom miru, oslobodio sam se čak i straha koji me je pratio mesecima – straha da moram uvek pored sebe imati flašu vode. Tamo sam osetio da mi ništa ne nedostaje, jer sam u ruci imao veru.
– Moja zahvalnost nosi najdublji pečat pred čudotvornom ikonom Presvete Bogorodice Trojeručice. Njena svetlost je zagrljaj Majke koja leči sve rane – i telesne i duhovne. U tišini njenog prisustva, sve moje brige su se stišale, strahovi nestajali. Njene molitve su mi bile kao zaklon od svih oluja života. Uče me da istinski lek nije u ljudskim rukama – već u Božijoj ljubavi i ljubavi Presvete Majke.
Poruka koju nosi je jasna i snažna:
– Braćo i sestre, ako ste ikada bili na ivici, kao ja – znajte da ivica nije kraj. Ja sam bio „otpisan“. Ja sam bio „nepokretan“. Ali vera me je podigla. Ako su vam zatvorena vrata na klinikama – otvorite vrata manastira. Ako vam kažu da nema više leka – setite se: Lek je u prirodi. Lek je u veri. Lek je u molitvi. Moja molitva sada je zahvalnost – zaključuje Goran.
Ruska novinarka Aleksandra Gripas otkriva kako joj je molitva, iako tada još nije bila krštena, spasla ćerku od sigurne smrti i zauvek promenila njen život i veru.
Danas je praznik ikone Presvete Bogorodice Trojeručice – otkrivamo kako da joj se pomolite za isceljenje najtežih bolesti i utehu u bezizlaznim situacijama.
Vernica koja godinama živi u Austriji, pred igumanom Dimitrijem i sabranim narodom ispričala je kako su joj Sveti Zosim i Sveti Jakov vratili vid i spasli život.
Nepoznati počinioci ispisali uvredljive poruke na verskim obeležjima i izazvali požar kod crkve Svetog Jakova, dok iz poznatog marijanskog svetilišta poručuju da neće biti osvete.
Predavanje u Kotoru otkrilo je kako su obrazovanje, vera, porodična biblioteka i majčin dar za stvaralaštvo uticali na čoveka čija su otkrića promenila tok moderne civilizacije.
Sveti oci učili su da svaka nepravda može postati put ka većem smirenju, jer nas podseća na sopstvene slabosti i poziva da se više oslonimo na Boga nego na ljudsku pravdu.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U krugu bolnice u Krasnodaru nalazi se hram u kojem se događaju čuda. Sveštenik Vjačeslav Klimenko svedoči o majci koja je molitvom sačuvala život svom detetu, a na ikoni Bogorodice ostavila zlatne minđuše kao večni trag zahvalnosti.
Od čudesne zaštite manastira tokom rata do isceljenja neizlečivih bolesti: vernici iz svih krajeva sveta donose svoje molitve pred kivot svetitelja, svedočeći o moćima nevidljivih sila koje se očituju u njegovom prisustvu.
U prvu nedelji posle Spasovdana, manastir Tumane domaćin je jedinstvenog sabranja – liturgije, litije i osvećenja novog konaka, događaja koji je spojio predanje, veru i živu potrebu savremenog čoveka za mirom i isceljenjem.
Predavanje u Kotoru otkrilo je kako su obrazovanje, vera, porodična biblioteka i majčin dar za stvaralaštvo uticali na čoveka čija su otkrića promenila tok moderne civilizacije.
Sveti oci učili su da svaka nepravda može postati put ka većem smirenju, jer nas podseća na sopstvene slabosti i poziva da se više oslonimo na Boga nego na ljudsku pravdu.
U besedi za utorak 9. sedmice po Duhovima, veliki srpski duhovnik upozorava da samo poznavanje sveta bez Boga ne donosi istinsku utehu i otkriva put kojim se zadobijaju blagodat, mir i sigurnost duše.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Pravoslavci danas obeležavaju Svete mučenike Kirika i Julitu po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležavaju Sveti apostoli Prohor, Nikanor, Timon i Parmena. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog pape Viktora I, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.