U krugu bolnice u Krasnodaru nalazi se hram u kojem se događaju čuda. Sveštenik Vjačeslav Klimenko svedoči o majci koja je molitvom sačuvala život svom detetu, a na ikoni Bogorodice ostavila zlatne minđuše kao večni trag zahvalnosti.
U ruskom gradu Krasnodaru, u krugu Pokrajinske kliničke bolnice broj 2, nalazi se neobičan hram – posvećen ikoni Presvete Bogorodice Isceliteljke. Mesto tišine, molitve, nade i utehe. Mesto gde lekari leče tela, a Bogorodica dodirom svoje milosti isceljuje duše.
U tom hramu, već gotovo deset godina, služi sveštenik Vjačeslav Klimenko – i svedoči o mnogim čudima koja su se tu dogodila. Iza svakog predmeta koji vernici ostavljaju na ikonama – zlatnog lančića, krstića, prstena ili minđuša – stoji nečija neispričana drama, nečija nada, nečija pobeda nad očajem.
Jedna takva priča ostavila je trag – i na ikoni Presvete Bogorodice Isceliteljke, i u srcima svih koji su je čuli.
Jednog dana u hram je došla žena – Irina. Ćutljiva, slomljenog glasa, ali pogleda uprtog u nebo. Njen sin Vladislav, tada još dete, bio je u komi, priključen na aparate u obližnjoj bolnici. Između dve liturgije, Irina bi trčala u bolničku sobu, gde je disala nadu umesto kiseonika, prenosi portal foma.ru.
Dani su prolazili, molitve su se množile, suze nisu prestajale. A onda – kao da je tama htela da obuhvati sve. Lekari su joj tiho šapnuli: – Pustite ga... Ne mučite više ni dete ni sebe.
Čak je jedna žena, sedeći pored nje u hramovnom dvorištu, gotovo surovo rekla: – Pusti svog sina da umre.
Slomljena, Irina se obratila svešteniku: – Oče, kako mogu da mi govore tako nešto? Zar majka može da pusti svoje dete da umre?
Odgovor nije bio u rečima. Bio je u zajedničkoj molitvi, u tihom predanju volji Božijoj.
I onda – nestala je. Dani su prolazili, pa meseci, pa godine. Sve dok se jednog jutra nije ponovo pojavila u hramu, sa suzama u očima, ali osmehom na licu. U rukama je držala mali zamotuljak.
– Oče, ovo je za ikonu. To su zlatne minđuše moje pokojne bake. To je najvrednije što imam. Prenosile su se s kolena na koleno – od nje, do moje majke, pa do mene. Sad ih predajem Bogorodici. Neka vise na ikoni Isceliteljke – da svako ko ih ugleda zna: Vladislav je živ!
I zaista – dečak koji je bio otpisan, iako sa telesnim teškoćama, danas ide u školu.
– Danas taj dečak, iako sa invaliditetom, ide u školu. Irina se brine o njemu. Istina je da se iza svakog takvog ukrasa krije mnogo sličnih priča o isceljenju – zaključuje sveštenik Vjačeslav Klimenko i dodaje: – Dok ljudi gledaju zlato i kamen, Bog vidi srce koje ga je prinelo.
Dok su se vernici na Veliki petak molili pred plaštanicom u manastiru Tumane, dogodilo se čudo koje je svedočio i sam iguman Dimitrije. Po zastupništvu svetitelja Zosima i Jakova, Mića Grbić ostavio je štaku i prvi put posle tri meseca — stao na svoje noge.
Na današnji dan vernici proslavljaju Blaženu Matronu, ženu iz naroda koja je, iako rođena bez vida, kroz svoj duhovni dar prozorljivosti i isceljenja postala jedno od najvažnijih svetih imena pravoslavlja XX veka.
Presvete Bogorodice sa Mladencem Hristom u naručju počela da ispušta miro pred očima oca Simeona, a vernici ovo retko čudo vide kao snažan znak s neba i poziv na veru, molitvu i pokajanje.
Dok vernici u suzama i miru koji se pojavljuju na svetim ikonama vide utehu i poziv na pokajanje, pravoslavna Crkva pristupa ovim pojavama sa mudrošću i oprezom — bez hemijskih analiza, ali s dubokom pažnjom i duhovnim rasuđivanjem.
Od čudesne zaštite manastira tokom rata do isceljenja neizlečivih bolesti: vernici iz svih krajeva sveta donose svoje molitve pred kivot svetitelja, svedočeći o moćima nevidljivih sila koje se očituju u njegovom prisustvu.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Protojerej Sergije Baranov govori o neobičnom susretu kod kapele na Smolenskom groblju i rečima neznanca koje su se, godinama kasnije, pokazale kao znak blagoslova koji se ne zaboravlja.
Roditelji su u očaju poslušali savet starca da odbace svu elektroniku, ali je mladi sveštenik osetio da tu nešto nije u redu – njegova odluka promenila je tok borbe sa leukemijom i donela im isceljenje koje nisu očekivali.
U manastiru posvećenom Svetim Kozmi i Damjanu, na mestu koje je nekada bilo srušeno i zapaljeno, dešavaju se nepojmljive isceliteljske priče; tu, pod senkom minareta, Božija sila spaja ono što ljudski um ne može razumeti – muslimane i pravoslavce u tišini oproštaja i zajedničke vere u čudo.
Zanatlija iz okoline Nikšića, koji je odbacivao postojanje Boga, suočen s paralizom bez leka, doživeo je susret sa svetiteljem koji mu je zauvek promenio život — a potom je svom sinu dao ime Vasilije.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.