Duhovna riznica 03.05.2025 | 15:06

„ZNOJ JE TEKAO NIZ ČELO SVETITELJA DOK JE ŽURIO DA ME SPASE“: Kroz lično iskustvo o čudu u operacionoj sali, starac Jakov otkrio kako nam sveci pomažu

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
„ZNOJ JE TEKAO NIZ ČELO SVETITELJA DOK JE ŽURIO DA ME SPASE“: Kroz lično iskustvo o čudu u operacionoj sali, starac Jakov otkrio kako nam sveci pomažu
SPC

Priča o svetom Jakovu otkriva kako izgledaju trenuci kada se nebeska pomoć zaista i pojavi — i kako da i mi pozovemo svetitelje u pomoć kad nam najviše zatrebaju.

U najtežim životnim situacijama i na prekretnicama koje presijecaju našu svakodnevicu kao oštrice, često posežemo za molitvom — poučeni iskustvima drugih kojima su svetitelji pomogli. Međutim, ponekad se nađemo pred nejasnom stazom: šta da učinimo, kako da se molimo i da li će nas svetitelji zaista čuti? U tim trenucima neznanja i tuge, srce traži živu reč utehe, iskustvo koje svedoči da nebo nije nemi posmatrač zemaljske patnje. A takva svedočanstva postoje, snažna i svetla — poput onog iz života Svetog Jakova Calikisa, sveca našeg vremena koji se upokojio 21. novembra 1991. godine, a pravoslavna crkva ga je kanonizovala 2017. godine.

Starac Jakov, duhovni stub Grčke pravoslavne crkve, jednom prilikom se teško razboleo. Boleli su ga svi udovi, telo je stenjalo pod naletima bolesti, a lekari su mu u bolnici u Halkidi naložili hitnu operaciju. Bio je na ivici života. Međutim, tada se nije oslonio samo na ljudsku pomoć. Okrenuo se veri, molitvi i pozivu nebeskim zastupnicima.

— Prepodobni moj Davide, preklinjem te da vrlo brzo, za desetak minuta, budeš ovde i da mi pomogneš! Kad budeš pošao, svrati do Prokopija i povedi Prepodobnog Jovana Ruskog. Odmah dođite da mi pomognete, jer sam u opasnosti! — ovako se molio, po svom kasnijem svedočenju, jasno i smireno, s poverenjem koje dolazi iz dubine srca.

printscreen
Starac Jakov Calikis upokojio se 1991. godine, a kanonizovan je 2017.

 

Nije prošlo ni nekoliko minuta, a vrata bolničke sobe su se otvorila. Ušao je sedobradi starac sa štapom u ruci, a iza njega mladić u monaškoj rasi. Približili su mu se i upitali:

— Kako je, Jakove? Znaš li ko smo mi?

— Kako sam, oci moji? Bolestan sam. Ne poznajem vas. Ko ste vi?

— Ja sam starac David, a ovo je Jovan Ispovednik.

U toj kratkoj razmeni reči otkrila se nevidljiva istina — svetitelji ne samo da nas čuju, već dolaze da pomognu. Jakov je tada video kako je čelo prepodobnog Davida bilo orošeno znojem:

— Toliko je sveti žurio da mi pomogne! — svedočio je kasnije starac Jakov.

Starac Nikodim, koji je sedeo kraj njega, ništa nije video, niti je shvatao šta se događa, misleći da je to privid. Ali, svetitelji su bili tu.

U operacionoj sali, dok su ga vozili, Jakov je ponovo ugledao iste svetitelje: Prepodobni David štapom otvara vrata, a s njim ulazi i Prepodobni Jovan Ruski. Stajali su uz operacioni sto, kao nevidljivi saborci života. Tri teške operacije je tada imao — slepog creva, hernije i još jedne komplikovane intervencije. I preživeo je.

— Spasao me jedan izvrstan hirurg! — znao je reći kasnije starac Jakov.

Ali ubrzo mu se u viđenju javio i Prepodobni Jovan Ruski:

— Slušaj, oče moj, možeš da kažeš da je hirurg izvrstan lekar i dobar čovek. Međutim, ma koliko da je on dobar lekar, njegov skalpel ne bi mogao da te izleči. Meni, Prepodobnom Jovanu Ruskom, zajedno s Prepodobnim Davidom, zapoveđeno je da te iscelimo. Trebalo je da danas odeš, ali sam te ostavio do sutra!

Printscreen
Ikona Svetog Jakova 

 

To „sutra“ o kome je govorio svetitelj produžilo je život starcu Jakovu, a sa njim i svedočenje koje i nama danas otvara oči srca.

Ova priča nas ne uči samo o čudesima, već nas poziva na lični odnos sa svetiteljima. Oni nisu mitski junaci prošlosti, već naši zastupnici pred Gospodom. Da bismo ih prizvali, nije potrebno mnogo reči, već srce puno vere i molitve. Kada nas stegne bol ili kad nas zamrači beznađe, tada je vreme da, poput Jakova, kažemo:

— Prepodobni moj Davide, dođi i pomozi mi!

Svetitelji dolaze brzo, ponekad pre nego što izgovorimo poslednju reč molitve. Dolaze sa znojem na čelu i štapom u ruci — ne kao posmatrači, već kao saborci u našoj borbi. I zato, kad dođe čas tame, ne zaboravimo da nismo sami. Nebo se otvara onima koji veruju.