Priča o svetom Jakovu otkriva kako izgledaju trenuci kada se nebeska pomoć zaista i pojavi — i kako da i mi pozovemo svetitelje u pomoć kad nam najviše zatrebaju.
U najtežim životnim situacijama i na prekretnicama koje presijecaju našu svakodnevicu kao oštrice, često posežemo za molitvom — poučeni iskustvima drugih kojima su svetitelji pomogli. Međutim, ponekad se nađemo pred nejasnom stazom: šta da učinimo, kako da se molimo i da li će nas svetitelji zaista čuti? U tim trenucima neznanja i tuge, srce traži živu reč utehe, iskustvo koje svedoči da nebo nije nemi posmatrač zemaljske patnje. A takva svedočanstva postoje, snažna i svetla — poput onog iz života Svetog Jakova Calikisa, sveca našeg vremena koji se upokojio 21. novembra 1991. godine, a pravoslavna crkva ga je kanonizovala 2017. godine.
Starac Jakov, duhovni stub Grčke pravoslavne crkve, jednom prilikom se teško razboleo. Boleli su ga svi udovi, telo je stenjalo pod naletima bolesti, a lekari su mu u bolnici u Halkidi naložili hitnu operaciju. Bio je na ivici života. Međutim, tada se nije oslonio samo na ljudsku pomoć. Okrenuo se veri, molitvi i pozivu nebeskim zastupnicima.
— Prepodobni moj Davide, preklinjem te da vrlo brzo, za desetak minuta, budeš ovde i da mi pomogneš! Kad budeš pošao, svrati do Prokopija i povedi Prepodobnog Jovana Ruskog. Odmah dođite da mi pomognete, jer sam u opasnosti! — ovako se molio, po svom kasnijem svedočenju, jasno i smireno, s poverenjem koje dolazi iz dubine srca.
printscreen
Starac Jakov Calikis upokojio se 1991. godine, a kanonizovan je 2017.
Nije prošlo ni nekoliko minuta, a vrata bolničke sobe su se otvorila. Ušao je sedobradi starac sa štapom u ruci, a iza njega mladić u monaškoj rasi. Približili su mu se i upitali:
— Kako je, Jakove? Znaš li ko smo mi?
— Kako sam, oci moji? Bolestan sam. Ne poznajem vas. Ko ste vi?
— Ja sam starac David, a ovo je Jovan Ispovednik.
U toj kratkoj razmeni reči otkrila se nevidljiva istina — svetitelji ne samo da nas čuju, već dolaze da pomognu. Jakov je tada video kako je čelo prepodobnog Davida bilo orošeno znojem:
— Toliko je sveti žurio da mi pomogne! — svedočio je kasnije starac Jakov.
Starac Nikodim, koji je sedeo kraj njega, ništa nije video, niti je shvatao šta se događa, misleći da je to privid. Ali, svetitelji su bili tu.
U operacionoj sali, dok su ga vozili, Jakov je ponovo ugledao iste svetitelje: Prepodobni David štapom otvara vrata, a s njim ulazi i Prepodobni Jovan Ruski. Stajali su uz operacioni sto, kao nevidljivi saborci života. Tri teške operacije je tada imao — slepog creva, hernije i još jedne komplikovane intervencije. I preživeo je.
— Spasao me jedan izvrstan hirurg! — znao je reći kasnije starac Jakov.
Ali ubrzo mu se u viđenju javio i Prepodobni Jovan Ruski:
— Slušaj, oče moj, možeš da kažeš da je hirurg izvrstan lekar i dobar čovek. Međutim, ma koliko da je on dobar lekar, njegov skalpel ne bi mogao da te izleči. Meni, Prepodobnom Jovanu Ruskom, zajedno s Prepodobnim Davidom, zapoveđeno je da te iscelimo. Trebalo je da danas odeš, ali sam te ostavio do sutra!
Printscreen
Ikona Svetog Jakova
To „sutra“ o kome je govorio svetitelj produžilo je život starcu Jakovu, a sa njim i svedočenje koje i nama danas otvara oči srca.
Ova priča nas ne uči samo o čudesima, već nas poziva na lični odnos sa svetiteljima. Oni nisu mitski junaci prošlosti, već naši zastupnici pred Gospodom. Da bismo ih prizvali, nije potrebno mnogo reči, već srce puno vere i molitve. Kada nas stegne bol ili kad nas zamrači beznađe, tada je vreme da, poput Jakova, kažemo:
— Prepodobni moj Davide, dođi i pomozi mi!
Svetitelji dolaze brzo, ponekad pre nego što izgovorimo poslednju reč molitve. Dolaze sa znojem na čelu i štapom u ruci — ne kao posmatrači, već kao saborci u našoj borbi. I zato, kad dođe čas tame, ne zaboravimo da nismo sami. Nebo se otvara onima koji veruju.
Godinama je živela u patnji, mučena pokajanjem i tugom, ali kada je ponovo kročila u manastir, pred njom se ukazala Bogorodica i učinila nešto što će zauvek ostati urezano u njenom srcu.
Supruga poznatog atinskog preduzetnika pred kamerama je posvedočila kako su ikona Bogorodice Osloboditeljice i brojanica sa Svete gore spasili živote njenoj porodici.
Dok su se vernici na Veliki petak molili pred plaštanicom u manastiru Tumane, dogodilo se čudo koje je svedočio i sam iguman Dimitrije. Po zastupništvu svetitelja Zosima i Jakova, Mića Grbić ostavio je štaku i prvi put posle tri meseca — stao na svoje noge.
Prema lokalnom predanju, Sveti Rafail, Sveti Nikola i Sveta Irina i danas čine čuda. Verujući svedoče da im se svetitelji javljaju u vidu monaha ili prosjaka, ohrabruju ih i upućuju da dođu u manastir na poklonjenje.
Na današnji dan vernici proslavljaju Blaženu Matronu, ženu iz naroda koja je, iako rođena bez vida, kroz svoj duhovni dar prozorljivosti i isceljenja postala jedno od najvažnijih svetih imena pravoslavlja XX veka.
Vekovima ljudi odlaze na posebna mesta tražeći utehu, zdravlje i pomoć, ali Crkva jasno govori šta osvećena voda zaista jeste, zašto joj vernici prilaze sa poštovanjem i gde se nalazi granica između vere i praznoverja.
Svetogorski podvižnici i tokom najtoplijih dana biraju jednostavnu hranu iz prirode, a njihov vekovni način ishrane zasniva se na meri, postu i zahvalnosti za Božje darove.
Iako je bio iz porodice bliske Gospodu Isusu Hristu, nije isticao svoje poreklo, već je život posvetio propovedanju Jevanđelja i vernosti Hristu, zbog čega je postao jedan od Njegovih najpoštovanijih učenika.
Protojerej Dejan Krstić razgovarao je sa štićenicima i vaspitačima o Kosovskoj etici, savesti i pokajanju, podsećajući da čovek nije određen samo svojim padovima, već i odlukama koje donosi posle njih.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U krugu bolnice u Krasnodaru nalazi se hram u kojem se događaju čuda. Sveštenik Vjačeslav Klimenko svedoči o majci koja je molitvom sačuvala život svom detetu, a na ikoni Bogorodice ostavila zlatne minđuše kao večni trag zahvalnosti.
Od čudesne zaštite manastira tokom rata do isceljenja neizlečivih bolesti: vernici iz svih krajeva sveta donose svoje molitve pred kivot svetitelja, svedočeći o moćima nevidljivih sila koje se očituju u njegovom prisustvu.
Ovo dirljivo svedočanstvo o isceljenju pred ikonom Presvete Bogorodice Trojeručice otkriva kako su vera, molitva i tišina manastira postali spas jači od svih prognoza lekara.
U manastiru posvećenom Svetim Kozmi i Damjanu, na mestu koje je nekada bilo srušeno i zapaljeno, dešavaju se nepojmljive isceliteljske priče; tu, pod senkom minareta, Božija sila spaja ono što ljudski um ne može razumeti – muslimane i pravoslavce u tišini oproštaja i zajedničke vere u čudo.
Vekovima ljudi odlaze na posebna mesta tražeći utehu, zdravlje i pomoć, ali Crkva jasno govori šta osvećena voda zaista jeste, zašto joj vernici prilaze sa poštovanjem i gde se nalazi granica između vere i praznoverja.
Svetogorski podvižnici i tokom najtoplijih dana biraju jednostavnu hranu iz prirode, a njihov vekovni način ishrane zasniva se na meri, postu i zahvalnosti za Božje darove.
Veliki duhovnik sa Svete Gore podseća da slabost nije kraj borbe, već prilika za pokajanje i povratak Bogu, jer posle pada najopasnije je izgubiti nadu.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Veliki duhovnik sa Svete Gore podseća da slabost nije kraj borbe, već prilika za pokajanje i povratak Bogu, jer posle pada najopasnije je izgubiti nadu.