Priča o svetom Jakovu otkriva kako izgledaju trenuci kada se nebeska pomoć zaista i pojavi — i kako da i mi pozovemo svetitelje u pomoć kad nam najviše zatrebaju.
U najtežim životnim situacijama i na prekretnicama koje presijecaju našu svakodnevicu kao oštrice, često posežemo za molitvom — poučeni iskustvima drugih kojima su svetitelji pomogli. Međutim, ponekad se nađemo pred nejasnom stazom: šta da učinimo, kako da se molimo i da li će nas svetitelji zaista čuti? U tim trenucima neznanja i tuge, srce traži živu reč utehe, iskustvo koje svedoči da nebo nije nemi posmatrač zemaljske patnje. A takva svedočanstva postoje, snažna i svetla — poput onog iz života Svetog Jakova Calikisa, sveca našeg vremena koji se upokojio 21. novembra 1991. godine, a pravoslavna crkva ga je kanonizovala 2017. godine.
Starac Jakov, duhovni stub Grčke pravoslavne crkve, jednom prilikom se teško razboleo. Boleli su ga svi udovi, telo je stenjalo pod naletima bolesti, a lekari su mu u bolnici u Halkidi naložili hitnu operaciju. Bio je na ivici života. Međutim, tada se nije oslonio samo na ljudsku pomoć. Okrenuo se veri, molitvi i pozivu nebeskim zastupnicima.
— Prepodobni moj Davide, preklinjem te da vrlo brzo, za desetak minuta, budeš ovde i da mi pomogneš! Kad budeš pošao, svrati do Prokopija i povedi Prepodobnog Jovana Ruskog. Odmah dođite da mi pomognete, jer sam u opasnosti! — ovako se molio, po svom kasnijem svedočenju, jasno i smireno, s poverenjem koje dolazi iz dubine srca.
printscreen
Starac Jakov Calikis upokojio se 1991. godine, a kanonizovan je 2017.
Nije prošlo ni nekoliko minuta, a vrata bolničke sobe su se otvorila. Ušao je sedobradi starac sa štapom u ruci, a iza njega mladić u monaškoj rasi. Približili su mu se i upitali:
— Kako je, Jakove? Znaš li ko smo mi?
— Kako sam, oci moji? Bolestan sam. Ne poznajem vas. Ko ste vi?
— Ja sam starac David, a ovo je Jovan Ispovednik.
U toj kratkoj razmeni reči otkrila se nevidljiva istina — svetitelji ne samo da nas čuju, već dolaze da pomognu. Jakov je tada video kako je čelo prepodobnog Davida bilo orošeno znojem:
— Toliko je sveti žurio da mi pomogne! — svedočio je kasnije starac Jakov.
Starac Nikodim, koji je sedeo kraj njega, ništa nije video, niti je shvatao šta se događa, misleći da je to privid. Ali, svetitelji su bili tu.
U operacionoj sali, dok su ga vozili, Jakov je ponovo ugledao iste svetitelje: Prepodobni David štapom otvara vrata, a s njim ulazi i Prepodobni Jovan Ruski. Stajali su uz operacioni sto, kao nevidljivi saborci života. Tri teške operacije je tada imao — slepog creva, hernije i još jedne komplikovane intervencije. I preživeo je.
— Spasao me jedan izvrstan hirurg! — znao je reći kasnije starac Jakov.
Ali ubrzo mu se u viđenju javio i Prepodobni Jovan Ruski:
— Slušaj, oče moj, možeš da kažeš da je hirurg izvrstan lekar i dobar čovek. Međutim, ma koliko da je on dobar lekar, njegov skalpel ne bi mogao da te izleči. Meni, Prepodobnom Jovanu Ruskom, zajedno s Prepodobnim Davidom, zapoveđeno je da te iscelimo. Trebalo je da danas odeš, ali sam te ostavio do sutra!
Printscreen
Ikona Svetog Jakova
To „sutra“ o kome je govorio svetitelj produžilo je život starcu Jakovu, a sa njim i svedočenje koje i nama danas otvara oči srca.
Ova priča nas ne uči samo o čudesima, već nas poziva na lični odnos sa svetiteljima. Oni nisu mitski junaci prošlosti, već naši zastupnici pred Gospodom. Da bismo ih prizvali, nije potrebno mnogo reči, već srce puno vere i molitve. Kada nas stegne bol ili kad nas zamrači beznađe, tada je vreme da, poput Jakova, kažemo:
— Prepodobni moj Davide, dođi i pomozi mi!
Svetitelji dolaze brzo, ponekad pre nego što izgovorimo poslednju reč molitve. Dolaze sa znojem na čelu i štapom u ruci — ne kao posmatrači, već kao saborci u našoj borbi. I zato, kad dođe čas tame, ne zaboravimo da nismo sami. Nebo se otvara onima koji veruju.
Godinama je živela u patnji, mučena pokajanjem i tugom, ali kada je ponovo kročila u manastir, pred njom se ukazala Bogorodica i učinila nešto što će zauvek ostati urezano u njenom srcu.
Supruga poznatog atinskog preduzetnika pred kamerama je posvedočila kako su ikona Bogorodice Osloboditeljice i brojanica sa Svete gore spasili živote njenoj porodici.
Dok su se vernici na Veliki petak molili pred plaštanicom u manastiru Tumane, dogodilo se čudo koje je svedočio i sam iguman Dimitrije. Po zastupništvu svetitelja Zosima i Jakova, Mića Grbić ostavio je štaku i prvi put posle tri meseca — stao na svoje noge.
Prema lokalnom predanju, Sveti Rafail, Sveti Nikola i Sveta Irina i danas čine čuda. Verujući svedoče da im se svetitelji javljaju u vidu monaha ili prosjaka, ohrabruju ih i upućuju da dođu u manastir na poklonjenje.
Na današnji dan vernici proslavljaju Blaženu Matronu, ženu iz naroda koja je, iako rođena bez vida, kroz svoj duhovni dar prozorljivosti i isceljenja postala jedno od najvažnijih svetih imena pravoslavlja XX veka.
Autori pisma traže da poglavar Carigradske patrijaršije otkaže posetu Rilskom manastiru, navodeći primedbe na ekumenizam, Ukrajinu i međureligijski dijalog.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svete mučenice Veru, Nadu i Ljubav i majku im Sofiju po starom kalendaru, dok po novom slave Svetog Grigorija Jermenskog. Katolička crkva obeležava Svetog Jeronima. Jevreji obeležavaju peti dan Sukota, dok muslimani nemaju veliki praznik.
U Rimu za vreme cara Adrijana četiri hrišćanke odbile su da prinesu žrtvu idolskoj boginji Artemidi, a majka je svoje kćeri do poslednjeg trenutka učvršćivala u veri i učila ih da ne pokleknu pred strahom.
Tina Pulu, sopran Atinske opere, opisala je kako joj je poklonjenje pred Časnim Pojasom Presvete Bogorodice donelo mir, snagu i iznenadno isceljenje, pretvorivši njen život u živu priču o veri i nadi.
Od zmija sa krstom na glavi i cvetanja suvih ljiljana do reke Jordana koja menja tok – vernici širom sveta u ovim čudima vide živu potvrdu Božijeg prisustva.
U manastiru posvećenom Svetim Kozmi i Damjanu, na mestu koje je nekada bilo srušeno i zapaljeno, dešavaju se nepojmljive isceliteljske priče; tu, pod senkom minareta, Božija sila spaja ono što ljudski um ne može razumeti – muslimane i pravoslavce u tišini oproštaja i zajedničke vere u čudo.
Tokom posete manastiru u Suroti, Elena Georgiadou zabeležila je neobjašnjivu svetlost iznad groba jednog od najvoljenijih svetitelja našeg vremena. Njena objava na društvenoj mreži rasplamsala je veru i izazvala snažne emocije među pravoslavnim vernicima.
Autori pisma traže da poglavar Carigradske patrijaršije otkaže posetu Rilskom manastiru, navodeći primedbe na ekumenizam, Ukrajinu i međureligijski dijalog.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Đurđević je ukazao i na to da posetioci ne mogu očekivati da će im monasi u svakom trenutku biti dostupni, jer život u manastiru podrazuma i poštovanje dnevnog poretka.
U istraživanju je razmatrano kako se teško iskustvo povezuje sa čovekovim padom, podvigom i borbom sa strastima, ali i kako kroz život u Hristu može postati deo puta ka duhovnom očišćenju i zajednici sa Bogom.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.