Priča o svetom Jakovu otkriva kako izgledaju trenuci kada se nebeska pomoć zaista i pojavi — i kako da i mi pozovemo svetitelje u pomoć kad nam najviše zatrebaju.
U najtežim životnim situacijama i na prekretnicama koje presijecaju našu svakodnevicu kao oštrice, često posežemo za molitvom — poučeni iskustvima drugih kojima su svetitelji pomogli. Međutim, ponekad se nađemo pred nejasnom stazom: šta da učinimo, kako da se molimo i da li će nas svetitelji zaista čuti? U tim trenucima neznanja i tuge, srce traži živu reč utehe, iskustvo koje svedoči da nebo nije nemi posmatrač zemaljske patnje. A takva svedočanstva postoje, snažna i svetla — poput onog iz života Svetog Jakova Calikisa, sveca našeg vremena koji se upokojio 21. novembra 1991. godine, a pravoslavna crkva ga je kanonizovala 2017. godine.
Starac Jakov, duhovni stub Grčke pravoslavne crkve, jednom prilikom se teško razboleo. Boleli su ga svi udovi, telo je stenjalo pod naletima bolesti, a lekari su mu u bolnici u Halkidi naložili hitnu operaciju. Bio je na ivici života. Međutim, tada se nije oslonio samo na ljudsku pomoć. Okrenuo se veri, molitvi i pozivu nebeskim zastupnicima.
— Prepodobni moj Davide, preklinjem te da vrlo brzo, za desetak minuta, budeš ovde i da mi pomogneš! Kad budeš pošao, svrati do Prokopija i povedi Prepodobnog Jovana Ruskog. Odmah dođite da mi pomognete, jer sam u opasnosti! — ovako se molio, po svom kasnijem svedočenju, jasno i smireno, s poverenjem koje dolazi iz dubine srca.
printscreen
Starac Jakov Calikis upokojio se 1991. godine, a kanonizovan je 2017.
Nije prošlo ni nekoliko minuta, a vrata bolničke sobe su se otvorila. Ušao je sedobradi starac sa štapom u ruci, a iza njega mladić u monaškoj rasi. Približili su mu se i upitali:
— Kako je, Jakove? Znaš li ko smo mi?
— Kako sam, oci moji? Bolestan sam. Ne poznajem vas. Ko ste vi?
— Ja sam starac David, a ovo je Jovan Ispovednik.
U toj kratkoj razmeni reči otkrila se nevidljiva istina — svetitelji ne samo da nas čuju, već dolaze da pomognu. Jakov je tada video kako je čelo prepodobnog Davida bilo orošeno znojem:
— Toliko je sveti žurio da mi pomogne! — svedočio je kasnije starac Jakov.
Starac Nikodim, koji je sedeo kraj njega, ništa nije video, niti je shvatao šta se događa, misleći da je to privid. Ali, svetitelji su bili tu.
U operacionoj sali, dok su ga vozili, Jakov je ponovo ugledao iste svetitelje: Prepodobni David štapom otvara vrata, a s njim ulazi i Prepodobni Jovan Ruski. Stajali su uz operacioni sto, kao nevidljivi saborci života. Tri teške operacije je tada imao — slepog creva, hernije i još jedne komplikovane intervencije. I preživeo je.
— Spasao me jedan izvrstan hirurg! — znao je reći kasnije starac Jakov.
Ali ubrzo mu se u viđenju javio i Prepodobni Jovan Ruski:
— Slušaj, oče moj, možeš da kažeš da je hirurg izvrstan lekar i dobar čovek. Međutim, ma koliko da je on dobar lekar, njegov skalpel ne bi mogao da te izleči. Meni, Prepodobnom Jovanu Ruskom, zajedno s Prepodobnim Davidom, zapoveđeno je da te iscelimo. Trebalo je da danas odeš, ali sam te ostavio do sutra!
Printscreen
Ikona Svetog Jakova
To „sutra“ o kome je govorio svetitelj produžilo je život starcu Jakovu, a sa njim i svedočenje koje i nama danas otvara oči srca.
Ova priča nas ne uči samo o čudesima, već nas poziva na lični odnos sa svetiteljima. Oni nisu mitski junaci prošlosti, već naši zastupnici pred Gospodom. Da bismo ih prizvali, nije potrebno mnogo reči, već srce puno vere i molitve. Kada nas stegne bol ili kad nas zamrači beznađe, tada je vreme da, poput Jakova, kažemo:
— Prepodobni moj Davide, dođi i pomozi mi!
Svetitelji dolaze brzo, ponekad pre nego što izgovorimo poslednju reč molitve. Dolaze sa znojem na čelu i štapom u ruci — ne kao posmatrači, već kao saborci u našoj borbi. I zato, kad dođe čas tame, ne zaboravimo da nismo sami. Nebo se otvara onima koji veruju.
Godinama je živela u patnji, mučena pokajanjem i tugom, ali kada je ponovo kročila u manastir, pred njom se ukazala Bogorodica i učinila nešto što će zauvek ostati urezano u njenom srcu.
Supruga poznatog atinskog preduzetnika pred kamerama je posvedočila kako su ikona Bogorodice Osloboditeljice i brojanica sa Svete gore spasili živote njenoj porodici.
Dok su se vernici na Veliki petak molili pred plaštanicom u manastiru Tumane, dogodilo se čudo koje je svedočio i sam iguman Dimitrije. Po zastupništvu svetitelja Zosima i Jakova, Mića Grbić ostavio je štaku i prvi put posle tri meseca — stao na svoje noge.
Prema lokalnom predanju, Sveti Rafail, Sveti Nikola i Sveta Irina i danas čine čuda. Verujući svedoče da im se svetitelji javljaju u vidu monaha ili prosjaka, ohrabruju ih i upućuju da dođu u manastir na poklonjenje.
Na današnji dan vernici proslavljaju Blaženu Matronu, ženu iz naroda koja je, iako rođena bez vida, kroz svoj duhovni dar prozorljivosti i isceljenja postala jedno od najvažnijih svetih imena pravoslavlja XX veka.
Beseda mitropolita šumadijskog u Ralji otvorila je pitanja bez lakih odgovora: gde počinje prava ljubav, zašto bez Boga nema istinskog odnosa među ljudima i kako se vera proverava tek onda kada naiđe na greh drugoga.
Sam čin rađanja deteta nije samo biološki događaj, već duboko duhovni podvig, jer se kroz njega žena udostojava da postane saradnik Božiji u delu stvaranja.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
U krugu bolnice u Krasnodaru nalazi se hram u kojem se događaju čuda. Sveštenik Vjačeslav Klimenko svedoči o majci koja je molitvom sačuvala život svom detetu, a na ikoni Bogorodice ostavila zlatne minđuše kao večni trag zahvalnosti.
Od čudesne zaštite manastira tokom rata do isceljenja neizlečivih bolesti: vernici iz svih krajeva sveta donose svoje molitve pred kivot svetitelja, svedočeći o moćima nevidljivih sila koje se očituju u njegovom prisustvu.
Ovo dirljivo svedočanstvo o isceljenju pred ikonom Presvete Bogorodice Trojeručice otkriva kako su vera, molitva i tišina manastira postali spas jači od svih prognoza lekara.
U manastiru posvećenom Svetim Kozmi i Damjanu, na mestu koje je nekada bilo srušeno i zapaljeno, dešavaju se nepojmljive isceliteljske priče; tu, pod senkom minareta, Božija sila spaja ono što ljudski um ne može razumeti – muslimane i pravoslavce u tišini oproštaja i zajedničke vere u čudo.
Sam čin rađanja deteta nije samo biološki događaj, već duboko duhovni podvig, jer se kroz njega žena udostojava da postane saradnik Božiji u delu stvaranja.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
U besedi za 30. utorak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o veri koja ne skreće pred opasnošću i o čoveku koji ne vodi narod snagom, već potpunim oslanjanjem na Boga.
Pravoslavni vernici danas slave Svetog proroka Danila po starom kalendaru, dok se po novom proslavlja Sveta mučenica Anisija Solunska. Katolici i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama, dok Jevreji obeležavaju Asarah B’Tevet, dan strogog posta, žalosti i pokajanja.