MOĆNE MOLITVE KOJE DONOSE SREĆU U LJUBAVI: Božanske reči koje donose mir, snagu i blagoslov u srcima zaljubljenih
Molitva Svetog Arsenija Kapadokijskog i himne Bogorodici su kao svetionik za sve koji traže sreću i duhovnu podršku u ljubavi.
Godinama je živela u patnji, mučena pokajanjem i tugom, ali kada je ponovo kročila u manastir, pred njom se ukazala Bogorodica i učinila nešto što će zauvek ostati urezano u njenom srcu.
U jednom ruskom manastiru, tišina svetog života bila je dom za monahinje koje su se posvetile raznim dužnostima, koje se u monaškom životu nazivaju poslušanjima. Ali, jedna među njima bila je posebno izdvojena. Svako jutro, kao deo svog poslušanja, ukrašavala je ikonu Bogorodice svežim cvećem, a sestrinstvo ju je smatralo najdostojnijom za ovo blagosloveno zaduženje. Iako je njeno pobožno posvećenje bilo nepokolebljivo, život je, kao i uvek, doveo iskušenja koja su ostala nepredviđena.
Ova monahinja je bila još devojčica kada je poverena manastiru, smirena i obasjana blagoslovom, kao da je sama Bogorodica povela njenu dušu pod svodove svetinje. Njeno jedino poslušanje bilo je ukrašavanje ikone Bogorodice svakog jutra. Tiho, ali postojano, njena pobožnost bila je svetlost u svetlom okruženju – neprimetna, ali snažna.
Međutim, u trenucima kada se čini da je duša najbliža nebu, zli duh je najviše prisutan. Tada su počela tiha iskušenja, koja su postepeno, gotovo neprimetno, počela da pokreću njene unutrašnje dileme i slabosti.
U porti manastira radio je čuvar, prost i blag čovek, koji joj je često upućivao reči utehe. Nije znala kada je u njenom srcu zasijala nova, nepoznata iskra. Možda je to bio samo trenutak slabosti, jedan pogled, jedna nežna reč. Ali bilo je dovoljno.
Jedne noći, tiho, kao senka, skinula je mantiju i napustila manastir. Pošla je za njim, za ljubavlju, verujući u obećanja.
Ali strasti su brzo nestale, a obećanja su se pokazala prolaznim. Ona se našla u obmanama i patnji. Onaj zbog kojeg je napustila Boga ubrzo je postao njen tamničar. Mučila je tuga, a jedini zvuk koji je slušala bile su njene suze.
Godine su prolazile, a onaj koga je ljubila napustio je ovaj svet. Samoća je postala njena jedina saputnica. Srce ju je vuklo nazad, prema manastiru, tamo gde je nekada bila srećna.
Kada je stigla do manastira, prepoznala je jednu od sestara.
– Znate li šta se dogodilo sa monahinjom…? – prošaptala je svoje nekadašnje ime.
Sestra ju je pogledala s blagim osmehom.
– Da, naravno. Eno je u kapeli.
Srce joj je snažno zakucalo.
– Ne razumete – promucala je. – Pitam za monahinjom koja je ovde bila pre deset godina. Ona je svako jutro ukrašavala ikonu Bogorodice ružama.
Sestra ju je zbunjeno pogledala, ali sa sigurnošću odgovorila:
– Da, upravo to i sada radi. Do danas.
Monahinja je ostala bez daha. U neverici je prešla prag crkve. I zaista, tamo je stajala druga monahinja, pažljivo slažući ruže pred ikonom Bogorodice.
Prišla joj je. Monahinja se okrenula.
I tada je ugledala Nju.
Bogorodica.
Sama Presveta Majka Božija, u njenoj mantiji, tihih očiju punih milosti. U rukama je držala monašku mantiju, koju je monahinja nekada davno skinula.
– Uzmi, dušo – rekla je tiho. – Obuci mantiju i ne greši više.
Monahinja je pala na pod, gušeći se u suzama pokajanja. Nije mogla da podigne glavu, ali kada je konačno smogla snage da pogleda, Bogorodica je već bila nestala. Pred njom je stajala samo ikona, ukrašena ružama.
Tada je shvatila. Presveta Majka Božija, Milostiva i Samilosna, svih ovih godina je obavljala njeno poslušanje – prikrivala njen greh i štitila je od osude.
Monahinja se pokajala onako kako samo duša preporođena Božijom milošću može. Sve je priznala svom duhovniku i zamolila ga da ispriča njenu priču tek nakon njenog upokojenja, što je on i učinio, prenosi portal cudo.rs.
Ubrzo nakon toga, napustila je ovaj svet. Ali nije otišla u mrak. Bogorodica ju je čekala.
Molitva Svetog Arsenija Kapadokijskog i himne Bogorodici su kao svetionik za sve koji traže sreću i duhovnu podršku u ljubavi. Ova ikona "Umekšanje zlih srca", poznata i kao "Sedam strela", postala je simbol nade i duhovne pomoći za obolele koji leže u bolničkoj postelji. Razorna vatra sravnila je sa zemljom hram Sretenja Gospodnjeg na grčkom ostrvu Poros, ostavljajući za sobom samo pepeo i tugu. Ali usred zgarišta, jedna svetinja ostala je netaknuta – ikona Hrista kao Velikog Arhijereja, neoštećena i postojana. Poglavar Srpske pravoslavne crkve sa sveštenom pratnjom poklonio se mestu gde je Presveta Bogorodica usnula u Gospodu.

MOĆNE MOLITVE KOJE DONOSE SREĆU U LJUBAVI: Božanske reči koje donose mir, snagu i blagoslov u srcima zaljubljenih
SVEŠTENIK JE DONEO IKONU U BOLNICU, ZAPOČEO MOLITVU, A BOGORODICA JE TADA POČELA DA MIROTOČI: Dirljivo svedočanstvo o čudu Božjem (VIDEO)
ČUDO USRED PLAMENA: Crkvu i sve oko nje progutao požar, ali je ikona Hrista ostala netaknuta (VIDEO)
PATRIJARH PORFIRIJE SE POKLONIO GROBU PRESVETE BOGORODICE: Trenutak večnosti u Svetoj zemlji
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
Od zmija sa krstom na glavi i cvetanja suvih ljiljana do reke Jordana koja menja tok – vernici širom sveta u ovim čudima vide živu potvrdu Božijeg prisustva.
Vodeći nas kroz prizore Isaijinih proročanstava, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 13. četvrtak pokazuje kako Božja moć i danas menja život i veru ljudi.
U prepunom hramu Svetog arhangela Mihaila, patrijarh srpski je tumačio Jevanđelje po Mateju, naglašavajući večnu snagu Hristove reči, značaj vere u životu i postom i molitvom pobedu nad demonskim silama.
U jednoj kratkoj rečenici sadržano je upozorenje koje se tiče svakodnevnih odluka, tuđih uticaja i unutrašnjeg rasula koje ljudi često ne prepoznaju na vreme.
Kada vernici po crkvenoj tradiciji obilaze grobove i pale sveće, u srpskoj prestonici će biti na snazi posebna saobraćajna i organizaciona pravila na gradskim grobljima.
Rečenice iz dela arhimandrita Jovana Radosavljevića donose prikaz stradanja Svetih novomučenika i njihovog mesta u crkvenom pamćenju.
U pravoslavnom učenju, zahvalnost nije samo vrlina, već način postojanja.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Spora priprema u zemljanoj posudi donosi bogat ukus mesa i povrća, decenijama prisutan na ramazanskim soframa i porodičnim okupljanjima širom Bosne i regiona.
Od sumnje do ispovesti „Gospod moj i Bog moj“ - šta zapravo znači Antipasha, zašto je ovaj dan poseban u crkvenom kalendaru i kako su ga pratili stari narodni običaji.
Ovaj dan predstavlja nastavak vaskršnje radosti.