Duhovna riznica 16.07.2025 | 22:20

“ĆERKA MI SE GUŠILA NA RUKAMA, UMALO DA JE IZGUBIM, A ONDA SE DESILO ČUDO”: Potresno svedočanstvo majke o sili molitve koja je spasila život njenom detetu

Slika Autora
Izvor: pravoslavie.ru
Autor: Saša Tošić
“ĆERKA MI SE GUŠILA NA RUKAMA, UMALO DA JE IZGUBIM, A ONDA SE DESILO ČUDO”: Potresno svedočanstvo majke o sili molitve koja je spasila život njenom detetu
PeopleImages.com - Yuri A/Shutterstock,Freepik

Ruska novinarka Aleksandra Gripas otkriva kako joj je molitva, iako tada još nije bila krštena, spasla ćerku od sigurne smrti i zauvek promenila njen život i veru.

U svetu u kojem deca, čak i ona koja su odrasla u veri i od malih nogu služila u oltaru, počinju da preispituju sve oko sebe, u svetu u kojem sve češće čujemo pitanja poput: – Zašto Bog dopušta toliko nepravde i surovosti? – potrebne su nam priče koje diraju u samu dubinu duše. Priče koje ne dolaze iz teoloških rasprava, već iz života samih, gde se susreću vera i očaj, molitva i nada, život i smrt.

Vapaj majke koji je probio nebo

Jednu takvu priču ispričala je ruska novinarka Aleksandra Gripas. U razgovoru sa mladima koji, kako kaže, u trenucima svojih sumnji tvrde da – u životu sve rešava novac, a ne dobro – Aleksandra im nikada ne protivreči raspravama, već im prenosi svoje lično iskustvo, jer, kako ističe, samo takve priče dopiru do srca i ostavljaju trag.

– Ova priča je o tome koliko je Gospod milostiv – započinje Aleksandra. – I to – milost se pokazala ne prema nekoj crkvenoj osobi, nego uopšte nekrštenoj.

Kako je molitva promenila život novinarke

Ona otkriva da je godinama radila kao novinar u informativnoj agenciji Interfaks, izveštavajući o komunistima, generalima, demokratama, pa sve do crkvenog života i Patrijarha Moskovskog i cele Rusije. – Pravoslavni život me je zainteresovao. Niko me nije primoravao da se krstim, sama sam želela da postanem pravoslavna, ali odluka nije došla odmah – priznaje. Mlada, slobodna duha, često je doživljavala i kritike vernika zbog odeće, ali to je nije udaljavalo od vere – naprotiv, učilo ju je smirenju.

Ali njeno istinsko preobraženje dogodilo se jednog strašnog dana, kada joj je život stavio na ispit sve što je do tada znala i osećala o Bogu.

Čudo spasenja: Trenutak kada je Bog pokazao milost

– Jednom prilikom moja starija ćerka, tada je imala četiri godine, zagrcnula se lizalicama. Zbog smeha bombona joj je otišla u pogrešno grlo i počela je da se guši. Prvo sam je udarala po leđima, bezuspešno. Zatim sam pokušavala malim prstom da dohvatim bombonu i izvučem je, tresla sam je za ramena, naginjala glavu ka podu, savijala… Sve je bilo uzalud. Gubila sam svoju malu devojčicu – priseća se Aleksandra kroz suze.

U tim trenucima vreme je stalo. Njena ćerka je bledela, oči su joj se zamutile, a Aleksandra je shvatala da hitna pomoć neće stići na vreme.

– Nešto sam govorila, ali svoj glas nisam prepoznavala – priznaje.

I tada, u trenutku kada su sile ljudske bile iscrpljene, kada je svaki pokret bio uzaludan, iz dubine njenog bića izbio je vapaj koji je probio nebo:

– Gospode, pomiluj me! Gospode, pomiluj nas! Spasi moju ćerku!

– Nagnula sam joj glavu nadolje i čula kako je bombona ispala na pod – seća se. – Ćerka je odmah zaplakala, oživela, obrazi su joj pocrveneli, oči zasijale. Zagrlile smo se i plakale nekoliko minuta.

Posle čuda - život pun vere

Posle pregleda u bolnici utvrđeno je da je devojčica, Božijom pomoći, prošla bez posledica. Danas, priča Aleksandra, ima 32 godine, radi kao klinički psiholog i vaspitava svoju decu.

– Posle tog slučaja nisam imala nikakve sumnje da li da se krstim ili ne. Tačnije, iskreno sam želela da se krstim, samo sam ranije odlagala, želeći sve da promislim, izmerim, sagledam, posavetujem se – iskreno priznaje ova hrabra žena, kojoj je Bog pokazao da milost ne zna granice.

Poruka mladima: Bog je uvek sa nama

Zato danas, kada razgovara sa mladima punim sumnji, uvek ih podseća:

– Ako je Gospod uslišio molitvu nekrštene, pokazao joj takvu milost i spasao njeno dete, šta tek reći o Hristovoj deci? Gospod je uvek sa nama, uvek nam pruža Svoju ruku, to smo mi koji se okrećemo, čekamo neke signale, mudrujemo o pravdi, a zaboravljamo da pitamo sebe: da li mi dajemo ljubav i milost? Da li se sami nadamo, uzdamo u Gospodnju milost? Dobro bi bilo češće se podsećati da je Bog ljubav.

Vapaj koji nikada nije uzaludan

Ovo svedočanstvo Aleksandre Gripas snažna je opomena i uteha svima nama – da Bog nikada nije daleko, već da čekamo mi, a ne On. I da nijedan naš vapaj, iz dubine očajanja, nikada nije uzaludan.