Duhovna riznica 26.10.2025 | 07:30

KAKO ČOVEK POSTANE SAM SEBI NEPRIJATELJ: Vladika Nikolaj otkriva šta jednino može prekinuti te unutrašnje borbe koje svi imamo

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
KAKO ČOVEK POSTANE SAM SEBI NEPRIJATELJ: Vladika Nikolaj otkriva šta jednino može prekinuti te unutrašnje borbe koje svi imamo
Freepik

U besedi za 20. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako čovek svojim padom sabira protiv sebe sile tame, ali kroz iskreno pokajanje otkriva put ka slobodi, radosti i neizrecivoj svetlosti Božjeg oproštaja

Greh u čoveku ne ostavlja samo trag — on preobražava čitavo biće, muti razum, razara mir i pretvara dušu u bojno polje između tame i svetlosti.

U toj nevidljivoj borbi, o kojoj govori vladika Nikolaj Velimirović u svojoj besedi za 20. nedelju po Duhovima, otkriva se put koji vodi od unutrašnjeg rasula ka slobodi: put pokajanja. Reči koje su nekada proizašle iz srca cara Davida, a sada ih ponavlja vladika Nikolaj, nisu samo opomena, već i poziv — da čovek, kad se suoči sa sopstvenim padom, ne traži opravdanje, već oproštaj.

Jer tek tada, kad se srce isprazni od krivice, u njega može da se useli ona svetlost o kojoj govori psalmista: sloboda, radost i mir koji prevazilaze svako ljudsko razumevanje.

Beseda o bremenu greha i oslobođenju

Blago onima kojima se oprostiše bezakonja i kojima se gresi pokriše. (Ps. 31, 1)

Od greha se rađa strah, i zbunjenost, i nemoć, i raslabljenost i pomračenost uma. Grehom čovek izaziva protiv sebe ljude, uzbunjuje svoju sopstvenu savest, sabira oko sebe demone i daje im oružje protiv sebe. Grehom se čovek odvaja od Boga, udaljuje od svog anđela hranitelja, ograđuje od izvora svakoga dobra.

Učinjen greh označava objavu rata Bogu i svim dobrim silama. To je smešnije nego da uveo list jesenji objavi rat vetru. No i to najsmešnije događa se, naime: čovek objavljuje rat Bogu! Sama ta objava znači unapred poraz i propast ako čovek brzo ne dođe k sebi, ne pokaje se i ne pribegne Bogu za pomilovanje.

Užasan položaj jednoga grešnika dobro je osetio i na samom sebi ispitao veliki car David. Osetio je neiskazan strah, i smutnju, i raslabljenost, i osamljenost, osetio je strele ljudske i strele demonske.

No uvidevši svoj strahoviti položaj, David je priznao svoj greh, pao u pepeo pred Bogom, suzama pokajanja zatopio zemlju rečima bola koji, kao oganj, peče, i umolio Boga milostivoga da mu oprosti. I kad mu je sve oprošteno, on je onda osetio blaženstvo neiskazano.

To blaženstvo oproštene duše on ne može rečima da pokaže: samo javlja i tvrdi i uverava na osnovu svojih doživljaja oba stanja, tj. i stanja grešničkog i stanja oproštenosti od Boga: blago onima kojima se oprostiše bezakonja i kojima se gresi pokriše!

Kakvo im je blago? Sloboda, i hrabrost, i radost neizrečena, i sila, i snaga, i jasnost misli, i mir savesti, i nadanje u Boga, i pesma Bogu, i ljubav k bližnjima, i smisao života! Jednom rečju: svetlost, radost, snaga — to su ta blaga.

To su blaga koja oprošteni od greha oseća ovde na zemlji; a kakva su blaga koja ga čekaju na nebu, to ljudsko oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čoveku ne dođe (I Kor. 2, 9).

O Gospode Bože naš, po milosti Tvojoj beskrajnoj oprosti nam bezakonja i pokri nam grehe! Tebi slava i hvala vavek. Amin.