Duhovna riznica 28.02.2026 | 08:00

ZBOG OVE OSOBINE ČOVEK MOŽE GLEDATI ČUDA BOŽJA - A IPAK OSTATI SLEP ZA ISTINU: Reči vladike Nikolaja koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
ZBOG OVE OSOBINE ČOVEK MOŽE GLEDATI ČUDA BOŽJA - A IPAK OSTATI SLEP ZA ISTINU: Reči vladike Nikolaja koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim
freepik

Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za subotu 1. sedmice Velikog posta otkriva zbog čega položaj i znanje ne vode nužno ka veri i kako upravo smirenost postaje ključ za prepoznavanje Božje istine.

Ispred očiju vernog naroda stajala su čudesna dela Hristova, a ipak su mnoge starešine ostale slepe za istinu koja je svetlela pred njima. Vladika Nikolaj Velimirović u besedi za subotu 1. sedmice Velikog posta nas podseća da vera nije pitanje položaja, znanja ili moći, već smirenosti srca i sposobnosti da se uistinu vidi Božansko. Dok narod i sluge bez gordosti otvaraju svoje duše za čuda i reči Spasitelja, oni koji sebe smatraju prvima često ostaju zatvoreni za svetlost istine, zarobljeni u sopstvenoj zlobi i zavisti.

Beseda o vernom narodu i nevernim starešinama

Kad dođe Hristos, eda li će više čudesa činiti nego ovaj što čini? (Jov. 7, 31)

Gospod Hristos činjaše čudesna dela pred svima, i svi videše, ali svi ne verovaše. Narod vide čudesa Njegova i poverova u Njega. Sluge čuše reči Njegove i poverovaše u Njega. A vođe naroda i starešine slugu takođe videše čudesa Njegova, ali ne poverovaše u Njega.

I tako se još u one dane obistiniše reči Spasitelja: mnogi će prvi biti poslednji i poslednji prvi. Oni koji behu prvi u časti i vlasti, behu poslednji u veri u Njega; a oni koji behu poslednji u časti i vlasti, behu prvi u veri u Njega.

Zašto narod i sluge poverovaše a kneževi i književnici ne poverovaše? Zato što narod i sluge smatrahu sebe malenim i neznatnim, te nemahu ni gordosti lične, niti pak zavisti prema Hristu. Narod i sluge bez zlobe i predrasude gledahu božanska čudesa, i slušahu božanske reči, i divljahu se i radovahu se.

A kneževi i književnici smatrahu sebe za prve u narodu i u svetu te behu ispunjeni gordošću i zavišću, pa ne mogahu ni časa gledati čudesna dela niti slušati božanske reči bez zlobe i zavisti.

Vidite li, braćo, kako čovek bez smernosti i skromnosti ne može ni poznati istinu, ni radovati se istini? Vidite li kako gordeljivac i zavidljivac ne dadu ni Bogu ispred sebe? Isto kao negda satana!

Gospode Isuse, istino večna, očisti srca naša od gordosti i zavisti. Da bismo Te mogli videti i Tebi se radovati. Tebi slava i hvala vavek. Amin.