Zemlja koja podrhtava, kamen koji puca, sunce koje se povlači iz sopstvene svetlosti – prizor Golgote nije ostao zatvoren samo u ljudskoj drami, već se razlio kroz čitavu tvorevinu. U času kada je Hristos izdahnuo, priroda je progovorila snažnije od čoveka, razotkrivajući tišinu savesti koja je trebalo da viče. Upravo tom potresnom slikom, u kojoj nemušta tvar postaje svedok i ukor, vladika Nikolaj Velimirović oblikuje svoju besedu za Veliki petak.
Beseda o užasu prirode pri smrti Gospoda
I zemlja se potrese, i kamenje se raspade. (Mat. 27, 51)
O kakav strašan ukor ljudima! I mrtva priroda poznala je Onoga koga ljudi nisu mogli poznati. Sva nemušta tvar uskolebala se i stala na svoj način i svojim jezikom da protestuje. Nemušta se zemlja potrese – to je njen jezik. Kamenje se raspade – to je njegov jezik. Sunce uzdrža svetlost svoju – to je njegov jezik. Svaka tvar na svoj način protestuje. Jer je svaka tvar pokorna, kao Adamu negda u Raju. I jer Njega svaka tvar poznaje, kao Adama u Raju. Kako je to, da su Njega beslovesne tvari poznale i bile Mu poslušne, to mi ne znamo.
To je nekakvo unutrašnje čuvstvo tvari, koje je njima došlo od reči Božje, kojom su sazdane. I to čuvstvo beslovesnih tvari više vredi nego razum ljudski pomračen grehom. Od svega što postoji, ništa nije sleplje od razuma ljudskog pomračenog grehom. Jer on ne samo da ne vidi ono zašto je stvoren da vidi, nego vidi ono što je suprotno biću, suprotno Bogu, suprotno istini. To su gradusi slepila ispod slepila, to su brojevi ispod nule. To je čovek niže tvari. Jer dok sveštenici Božji u Jerusalimu ne poznadoše Boga svoga, poznadoše Ga bure i vetrovi, poznadoše Ga biljke i životinje, poznaše Ga mora i reke, i zemlja, i kamenje, i zvezde, i sunce, pa i sami demoni. O kakav stid za ljude!
Potrese se zemlja, kamenje se raspade, a sunce pomrča, koliko zbog gneva, toliko zbog žalosti. Ražalosti se sva priroda nad mukama Sina Božjeg, čijim se mukama radovahu sveštenici jerusalimski. I protest, i žalost, i – strah. Ustraši se sva tvar od smrti Onoga, ko je nju viknuo da ustane ni iz čega i da se raduje biću. Kao da htede reći: s kim sad ostajemo, i ko će nas držati kad Svedržitelj izdahnu?
O braćo, zastidimo se ovoga protesta, ove žalosti i ovoga straha nemušte tvari! I s pokajanjem uzviknimo Gospodu Pobeditelju: oprosti, milosrdni Gospode, oprosti, jer zaista kad god grešimo i Tebe vređamo, ne znamo šta radimo. Tebi slava i hvala vavek. Amin.
U besedi za subotu šeste sedmice Velikog posta Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da je Jovan Bogovidac video lice koje sija jače od sunca i kosu belu kao sneg.
U besedi za nedelju 6. sedmice velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako Božija veličina prevazilazi svu ljudsku moć i razumevanje.
U besedi za sredu Strasne sedmice, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički osvetljava trenutke kada Hristos dolazi i menja život onih koji Ga traže.
U besedi za četvrtak Strasne sedmice, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički naglašava da svako odbijanje Spasiteljeve ruke vodi u duhovnu tamu, dok prihvatanje donosi svetlost, čistotu i besmrtnost.