Zbog toga što nije želela da se odrekne vere u Hrista, Svete Marine odrekao se i rođeni otac.
Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici 30. jula proslavljaju Svetu velikomučenicu Marinu, u narodu mnogo poznatiju kao Ognjena Marija, jednu od najpoštovanijih svetiteljki u srpskoj tradiciji.
Iako ovaj praznik u crkvenom kalendaru nije obeležen crvenim slovom već crnim, vekovima zauzima posebno mesto u narodnoj pobožnosti, naročito među ženama.
Ognjena Marija pripada nizu letnjih praznika posvećenih svetiteljkama, zajedno sa Blagom Marijom (4. avgusta) i Trnovom Petkom (8. avgusta).
Prema crkvenom predanju, Sveta Marina rođena je u Antiohiji Pisidijskoj u mnogobožačkoj porodici.
Još kao dvanaestogodišnja devojčica čula je propoved o Gospodu Isusu Hristu - o njegovom ovaploćenju, čudesima, stradanju i slavnom vaskrsenju. Te reči duboko su dotakle njeno srce, pa je odlučila da svoj život potpuno posveti Hristu, zavetovavši se na devstvenost i vernost veri.
SPC
Sveta velikomučenica Marina - Ognjena Marija
Zbog toga ju je se odrekao i rođeni otac, koji nije mogao da prihvati njenu odluku da postane hrišćanka.
Njena vera ubrzo ju je dovela pred rimskog namesnika Olimvrija. Očaran njenom lepotom, najpre je pokušao da je nagovori da mu postane žena, ali kada je Marina to odlučno odbila, zahtevao je da prinese žrtvu paganskim idolima.
Predanje beleži da je svetiteljka hrabro odgovorila da se neće pokloniti mrtvim idolima, već jedino istinitom Bogu. Zbog takvog ispovedanja vere bila je izložena strašnim mukama. Nakon mučenja bačena je u tamnicu, gde je, prema žitiju, doživela čudesno viđenje.
Pred njom se pojavio đavo u obličju velike zmije, ali se ona prekrstila i zmija je nestala. Potom je tamnicu obasjala nebeska svetlost, ukazao se časni krst, a glas sa neba ohrabrio je svetiteljku da istraje. Božjom silom, Marina je tada bila isceljena od svih rana.
Ni naredna mučenja, u ognju i vodi, nisu pokolebala njenu veru. Na kraju je osuđena na smrt odsecanjem glave.
Pred samo pogubljenje, prema crkvenom predanju, javio joj se Gospod Isus Hristos sa anđelima, učvršćujući je u njenom mučeničkom podvigu.
Postradala je u vreme cara Dioklecijana, a Crkva je slavi kao velikomučenicu koja je svojom verom i hrabrošću zadobila Carstvo nebesko.
Posebno poštovanje prema Svetoj Marini sačuvalo se i kroz njene svete mošti. Jedna njena ruka čuva se u manastiru Vatoped na Svetoj Gori, dok se deo čudotvornih moštiju nalazi u manastiru posvećenom svetiteljki na planini iznad Ohridskog jezera.
Predanje svedoči da su se na tom mestu kroz vekove događala brojna isceljenja i druga čuda, zbog čega su ovoj svetinji s poštovanjem prilazili ne samo hrišćani već i muslimani. Zabeleženo je i da Osmanlije nikada nisu skrnavile ovaj manastir, a jedno vreme njegov tutor bio je čak i jedan Turčin.
Ne želeći da stupi u brak sa smrtnim čovekom, Fevronija je svoj život posvetila Hristu i zamonašila se u ženskom manastiru u Asiriji, kojim je upravljala njena tetka Vriena.
Jedan deo moštiju Svetih Kirika i Julite čuva se u Ohridu, u crkvi Presvete Bogorodice Bolničke, gde im vernici vekovima dolaze na poklonjenje i molitvu.
Otac Hrizostom je naglasio da temelj svakodnevne molitve treba da budu reči kojima čovek traži Božiju milost, oproštaj grehova i spasenje, kako za sebe, tako i za svoje bližnje.
Eparhija raško-prizrenska navodi da aktivnosti kod svetinje nisu prethodno najavljene Crkvi i upozorava da obim radova prevazilazi uobičajeno održavanje puta.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Iako njen praznik nije označen crvenim slovom u crkvenom kalendaru, ima posebno mesto u srcima vernika, naročito među ženama. Na ovaj dan, iz poštovanja prema svetici, mnogi vernici izbegavaju rad rukama i poljske poslove, sećajući se njenog hrabrog stradanja za veru.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Atinogena po starom kalendaru i Svetog mučenika Kalinika po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomendan Svete Marte, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznati veliki praznik.
Posle teških mučenja, tokom kojih je, kako se navodi u žitiju, anđeo Božji krepio i ublažavao stradanja mučenika, najpre su mačem posečeni Atinogenovi učenici i saslužitelji, a zatim je istom smrću postradao i njihov episkop.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Služeći liturgiju u hramu Svetog Atinogena, patrijarh srpski Porfirije poručio je da je snaga onih koji su se borili pre vek i po proisticala iz vere i spremnosti na žrtvu.
Početak radova blagoslovio je mitropolit mileševski Atanasije, a novi gradski prostor podsetiće buduće generacije na patrijarha Varnavu Rosića, rođenog Pljevljaka koji je predvodio SPC u burnim istorijskim vremenima.
Nakon decenija ćutanja, na jednom od prvih srpskih stratišta u Istočnoj Bosni prvi put je služen pomen žrtvama, među kojima su bili i sveštenici koji su ostali uz svoj narod do smrti.