Ime Marina nosi drevno značenje povezano sa morem, ali i priču o 15-godišnjoj devojci iz Antiohije koja je zbog vere u Hrista pretrpela mučeničko stradanje koje vekovima čuva crkveno predanje.
Kao i mnoga druga grčka i rimska imena koja imaju muški i ženski oblik, ime Marina, velikomučenice koju Pravoslavna crkva proslavlja 30. jula, predstavlja žensku varijantu muškog imena. Najverovatnije je ime Marin nekada bilo kognomen, odnosno porodični nadimak u starom Rimu, koji se prenosio sa kolena na koleno, pa je tako nastao i ženski oblik.
Marin, od latinske reči marinus, u prevodu znači morski, pa Marina znači morska. U rimskoj mitologiji, na primer, boginji Veneri često je pripisivan epitet Marina (Venus Marina). To je bilo zato što je rimska Venera poistovećivana s grčkom boginjom Afroditom, koja je prema mitu rođena iz morske pene.
Kao što su Afroditu nazivali Afrodita Anadiomena ("ona koja izlazi iz pene") ili Afrodita Pelagija ("morska"), tako su i Veneru nazivali Venera Marina. U tom smislu, Pelagija i Marina, uprkos različitom zvučanju, jesu imena istog značenja.
Ime Marina u Srbiju je stiglo iz Grčke. Od VIII veka u Grčkoj počinje široko poštovanje velikomučenice Marine Antiohijske, čiji se spomen u Pravoslavnoj Crkvi praznuje jednom godišnje, 30. jula (17. jula po starom kalendaru). Ipak, u Srbiji Marina nikada nije bilo među najrasprostranjenijim imenima. Stručnjaci navode da se ono uglavnom davalo u gradskim sredinama, dok je na selu bilo veoma retko.
Žitije velikomučenice Marine Antiohijske
U Antiohiji, gradu koji se nalazio u Maloj Aziji, u porodici mnogobožačkog žreca Edesija rodila se devojčica kojoj su dali ime Marina. Majka devojčice ubrzo je umrla, a otac je novorođenče poverio na odgajanje dojilji koja je živela od 15 do 20 kilometara od grada. Tamo, u seoskoj sredini, Marina je odrastala i stasavala.
Devojčica je bila skromna i blagočestiva. Imala je 12 godina kada su počela surova gonjenja hrišćana za vreme cara Dioklecijana. Tada, između 303. i 305. godine, car je naredio da se ruše hrišćanski hramovi, spaljuju hrišćanske knjige i hrišćanima oduzmu sva građanska prava: pravo na službe u državnoj upravi, pravo glasa na javnim skupovima, pa čak i pravo da zatraže pravedno suđenje.
Ubrzo su hrišćani počeli da budu hapšeni, zatvarani u tamnice i primoravani da se poklone idolima. One koji nisu želeli da se pokore naredbama vlasti čekala su mučenja i smrt. Bila su to teška vremena. Mnogi hrišćani skrivali su se od progona: jedni u šumama, drugi u udaljenim selima, ali su i tamo nastavili da propovedaju veru.
Od jednog takvog hrišćanina Marina je prvi put čula za Isusa Hrista. Ne samo da je poverovala u Njega već je poželela i da primi krštenje. Pošto nije bilo sveštenika koji bi mogao da izvrši Svetu tajnu krštenja, nadala se da će se jednog dana i sama udostojiti da postane hrišćanska mučenica poput onih koji su svoju krv prolili za Hrista.
SPC
Sveta velikomučenica Marina - Ognjena Marija
Marininaželja da postane mučenica razgnevila je njenog oca. Kada je saznao da njegova ćerka ispoveda Hrista, odrekao je se i rekao da je više ne smatra ćerkom. Marina je tada, kao obična pastirica, počela da čuva njegove ovce.
Jednom prilikom, dok je bila u polju, devojku je ugledao Olimpije, namesnik istočnih oblasti Rimskog carstva. On je iz grada Azije putovao u Antiohiju, prestonicu Galatije. Olimpije je obilazio teritorije kojima je upravljao da bi pronašao hrišćane i priveo ih pred sud.
Petnaestogodišnja Marina bila je toliko mlada i lepa da se namesnik zaustavio da bi razgovarao s njom. Ona je razumno i krotko odgovarala na njegova pitanja i toliko mu se dopala da je namesnik čak odlučio da se njome oženi. Nije ga pokolebalo ni to što mu je devojka otvoreno rekla da je hrišćanka.
Olimpije je bio progonitelj hrišćana i smatrao je da zna kako da ukloni i tu prepreku. Uhapsio je devojku i pod stražom je odveo u Antiohiju, gde ju je predao sudu. Na suđenju je namesnik nagovarao Marinu da prinese žrtvu mnogobožačkim bogovima. Ne samo da joj je obećavao bogatu nagradu već joj je javno ponudio i da postane njegova žena. Ali devojka je na njegove reči odgovarala samo molitvom, moleći Boga da joj podari snagu i hrabrost da bi posramila neprijatelje.
Olimpiju je jasno rekla da veruje u Hrista i da drugog ženika ne želi. Tada su počela njena duga i teška mučenja. Po naređenju namesnika, Marinu su dugo tukli bičevima, prikovali za dasku i kidali joj telo trozupcima. Tokom noći bacili su je u tamnicu. Marina je ne samo strpljivo podnosila stradanja već nije prestajala ni da se moli. Tokom noći u tamnici joj se javio đavo u obliku zmije. On ju je progutao, kao što je nekada kit progutao proroka Jonu. Zbog toga se na pojedinim ikonama pored Svete Marine nalazi mali đavo.
U utrobi zmije devojka je načinila znak krsta, čime je rastrgla zmiju. Kada je, prema žitiju, izašla iz njenog tela, zadobila je isceljenje od svojih rana. Kada su je ujutru ponovo doveli pred Olimpija, bila je potpuno zdrava, bez ikakvih tragova mučenja. Neki od onih koji su videli da na njenom telu više nema rana poverovali su u Hrista, dok su drugi smatrali da je reč o čaroliji.
Namesnik je ponovo pokušao da ubedi devojku da prinese žrtve idolima. Po njegovom mišljenju, upravo su joj oni podarili isceljenje. Ali Marina se smejala svom mučitelju i nastavila da slavi Boga. Zatim su je mučili ognjem, a ona je uznosila Bogu molitve:
- Gospode! Udostojio si me da zbog imena Tvoga prođem kroz oganj, udostoji me da prođem i kroz vodu svetog krštenja i, očišćenu od grehova, uvedi me u pokoj Tvoj.
Kada je čuo reči devojke, namesnik je naredio da je udave u buretu. Kada su mučitelji pristupili izvršenju naredbe, zemlja se zatresla, užad kojima su joj bile vezane ruke spala je sama od sebe, a devojka ne samo da se nije udavila već je izašla iz vode isceljena, bez ikakvih tragova opekotina.
Shutterstock/Thanasis F
Sveta velikomučenica marina - Ognjena Marija
Još veći broj ljudi koji su prisustvovali ovom čudu poverovao je u Hrista i odmah počeo da Ga slavi.
Zbunjen onim što se dogodilo i razjaren zbog sopstvene nemoći, Olimpije je naredio da mačevima budu ubijeni svi koji samo pomenu ime Hristovo. Tada je, prema žitiju, stradalo 15.000 ljudi. Dželat je zatim odsekao glavu i Svetoj Marini. Ona je sama prigrlila mučeničku smrt i predala svoju dušu Bogu pod oštrim mačem. To se dogodilo 30. jula.
Svedok svega bio je izvesni Teotim. On je prisustvovao stradanju svete devojke i zapisao njeno žitije.
Marina ili Margarita?
Teotim je mošti velikomučenice Marine položio u kameni grob. Ubrzo su pored njih počela da se događaju isceljenja i druga čuda. Naročito često su se tu isceljivali besomučni i duševno oboleli ljudi.
Tada je Sveta Marina počela široko da se poštuje među hrišćanima, iako zvanično proglašenje za svetiteljku, u smislu kasnije ustanovljenog postupka kanonizacije, još nije postojalo. Dok se kod istočnih hrišćana i Kopta poštovanje Svete Marine nikada nije prekidalo, u Evropi je 494. rimski papa Gelasije I proglasio žitije velikomučenice Marine apokrifnim.
U VIII veku vizantijska carica Marija prenela je mošti Svete Marine u Carigrad. Sve do 1204, kada su krstaši ušli u Manastir Panteponta, mošti su se čuvale upravo tamo. Otprilike u to vreme, tokom ranog srednjeg veka, poštovanje Svete Marine obnovljeno je i u zapadnoj Evropi, ali sa jednom razlikom: tamo su svetiteljku počeli da nazivaju Margaritom Antiohijskom.
Promena imena sa Marine na Margaritu ne treba da zbunjuje jer je Margarita zapravo bila samo nadimak Svete Marine. Njen životopisac Teotim, opisujući u žitiju lepotu i stas Svete Marine, naziva devojku Margarita, odnosno biser.
Različita imena svetiteljke na istoku i zapadu ukorenila su se u vreme kada je došlo do razdvajanja Crkava. U zapadnoj Evropi Sveta Marina, odnosno Margarita, počela je da se poštuje zajedno sa Svetom Varvarom i Svetom Katarinom i često je prikazivana na ikonografskim predstavama kako gazi zmaja. Smatra se da se upravo Sveta Marina, odnosno Margarita, javila u viđenjima Jovanki Orleanki i pozivala je da krene u oslobađanje Francuske.
Svetu Marinu poštuju i Istočna pravoslavna crkva i Zapadna katolička crkva. U hrišćanskom svetu podignute su hiljade hramova u čast velikomučenice Marine, a na Svetoj Gori, u četiri manastira, čuvaju se čestice njenih svetih moštiju.
Božić, Vaskrs, Bogojavljenje i druge velike praznike prate brojna narodna tumačenja i običaji, ali crkveno učenje njihov smisao vidi u duhovnoj poruci, a ne u predskazanjima.
Od narodnih predanja o zaštiti doma i zdravlju do pogrešnog razumevanja uloge ikona, Crkva objašnjava gde se završava iskreno poštovanje svetitelja, a gde počinju verovanja koja nisu deo pravoslavnog učenja.
Iza crvenih slova i obeleženih postova krije se mnogo više od praktičnog rasporeda, a sveštenici objašnjavaju da to nije spisak zabrana, nego duhovni vodič koji je potrebno ispravno čitati.
Ime Marina nosi drevno značenje povezano sa morem, ali i priču o 15-godišnjoj devojci iz Antiohije koja je zbog vere u Hrista pretrpela mučeničko stradanje koje vekovima čuva crkveno predanje.
Sveta velikomučenica Marina smatra se jednom od najpoštovanijih svetiteljki u pravoslavlju, a vernici joj se obraćaju moleći za pomoć u iskušenjima, izbavljenje od greha, duhovno ukrepljenje i zastupništvo pred Gospodom.
U snažnoj besedi za četvrtak 9. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava da duša, kao i telo, traži svakodnevnu hranu, a da se vera ne čuva jednim susretom sa istinom, već njenim stalnim življenjem.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetu velikomučenicu Marinu – Ognjenu Mariju po starom kalendaru, i Svete apostole Silu, Siluana, Kriskenta, Epeneta i Andronika po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Petra Krizologa, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pouka velikog svetogorskog duhovnika otkriva da životinje, prema pravoslavnom učenju, ne reaguju samo na čovekove postupke, već osećaju ljubav, blagost i ono što čovek nosi duboko u sebi.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Sveta velikomučenica Marina smatra se jednom od najpoštovanijih svetiteljki u pravoslavlju, a vernici joj se obraćaju moleći za pomoć u iskušenjima, izbavljenje od greha, duhovno ukrepljenje i zastupništvo pred Gospodom.
Kad je odbio zadatak da obnovi razoreni manastir, jeromonah Kiprijan nije ni slutio da će iste noći doživeti susret sa Svetom Marinom, koja će mu preneti poruku s neba i otkriti izvor vode „za ceo Andros“.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetu velikomučenicu Marinu – Ognjenu Mariju po starom kalendaru, i Svete apostole Silu, Siluana, Kriskenta, Epeneta i Andronika po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Petra Krizologa, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Atinogena po starom kalendaru i Svetog mučenika Kalinika po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomendan Svete Marte, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznati veliki praznik.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Šta donosi zakon koji uvodi nove mehanizme upravljanja kulturnim dobrima i zašto su u fokusu Atos, njegovi drevni manastiri, rukopisi i neprocenjive riznice.
Eparhija raško-prizrenska navodi da aktivnosti kod svetinje nisu prethodno najavljene Crkvi i upozorava da obim radova prevazilazi uobičajeno održavanje puta.