Anastasija je rođena u Rimu, u blagorodnoj porodici, ali je već sa tri godine ostala siroče.
Srpska pravoslavna crkva 11. novembra proslavlja Prepodobnu mučenicu Anastasiju Rimljanku, svetiteljku koja je još kao dete ostala bez roditelja, a potom čitav život posvetila Bogu. Zbog svoje vere u Hrista odbila je sva obećanja i pretnje neznabožaca, podnevši mučenja koja su na kraju završena njenim stradanjem.
Anastasija je rođena u Rimu, u blagorodnoj porodici, ali je već sa tri godine ostala siroče. Tada je primljena u ženski manastir u blizini Rima, gde je o njenom vaspitanju i duhovnom životu brinula igumanija Sofija, monahinja poznata po svojoj pobožnosti i duhovnoj zrelosti.
Lepota i vera pročule se nadaleko
U manastiru je provela 17 godina, posle čega se za nju pročulo nadaleko. Među hrišćanima bila je poznata kao velika podvižnica, dok su neznabošci govorili o njenoj izuzetnoj lepoti.
Vest o Anastasiji stigla je i do neznabožačkog gradonačelnika Proba, koji je naredio vojnicima da je dovedu pred njega. Pred njen odlazak, igumanija Sofija dva sata ju je savetovala kako da sačuva veru, odupre se iskušenjima i izdrži muke koje bi mogle da je zadese.
- Gotovo je srce moje za Hrista stradati, gotova je duša moja za sladčajšega Isusa umreti.
Kada je izvedena pred Proba, svetiteljka je otvoreno ispovedila svoju veru u Isusa Hrista. Gradonačelnik je najpre pokušao da je odvrati od hrišćanstva obećanjima, a zatim i pretnjama, ali ona nije odstupila.
- Gotova sam za Gospoda moga umreti ne jedanput no – o kad bi to moguće bilo – i sto puta! – odgovorila je Anastasija.
Nije se odrekla Hrista ni pred najstrašnijim mukama
Mučitelji su je potom izložili teškim poniženjima i stradanju. Kada su je obnažili radi poruge, Anastasija je, ne pokazujući strah, pozivala mučitelje da nastave sa svojim zločinom, govoreći da njeno telo prekriju ranama i krvlju.
Bila je bijena, sečena i izložena strašnim mukama. Tokom mučenja dva puta je osetila veliku žeđ i zatražila vodu. Vodu joj je dao hrišćanin Kiril, zbog čega ga je svetiteljka blagoslovila. Neznabošci su ga zbog tog čina pogubili.
Anastasiji su odsekli grudi i jezik, ali se, prema žitiju, javljao anđeo Božji koji ju je hrabrio i davao joj snagu da izdrži stradanje.
Na kraju je izvedena izvan grada i posečena mačem. Njeno telo pronašla je igumanija Sofija i sahranila ga sa poštovanjem.
Prepodobna mučenica Anastasija Rimljanka postradala je za vreme cara Dekija, a svojim stradanjem ostala je upamćena kao primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Tropar Prepodobnoj mučenici Anastasiji Rimljanki, glas 4:
„Ovčica Tvoja Isuse, Anastasija, zove silnim glasom: Tebe Ženiče moj ljubim i tražeći Te stradam, i raspinjem se i sahranjujem u krštenju Tvome. I stradam radi Tebe, da bih carstvovala s Tobom, i umirem za Tebe, da bih živela s Tobom. Primi me kao čistu žrtvu, s ljubavlju žrtvovanu za Tebe.“ Njenim molitvama, kao Milostiv, spasi duše naše.
Pravoslavna crkva danas se molitveno seća ovog velikog mučenika, čiji život svedoči o tome da vera ne sme da se napusti ni pred najvećim pretnjama i stradanjima.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Radovi su izvođeni na osnovu tehničke dokumentacije, uz ispitivanje kvaliteta materijala i nosivosti konstruktivnih elemenata, kaže se, između ostalog.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Radovi su izvođeni na osnovu tehničke dokumentacije, uz ispitivanje kvaliteta materijala i nosivosti konstruktivnih elemenata, kaže se, između ostalog.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.