Srpska pravoslavna crkva danas slavi Prepodobnog Pahomija Velikog.
Rodom Misirac, i u mladosti je bio neznabožac. Kao vojnik učestvovao je u borbi cara Konstantina protiv Maksencija.
"Potom doznavši od hrišćana za jednoga Boga, i videvši njihov blagočestiv život, Pahomije se krsti i ode u Tivaidsku pustinju, znamenitom podvižniku Palamonu, kod koga se deset godina učio životu podvižničkom", piše u žitijama.
Tada mu se javio "angel u odelu shimnika na mestu zvanom Tavenisiot, i dade mu daščicu, na kojoj beše napisan ustav opštežitelnog manastira, naredivši mu da takav manastir ustroji na tom mestu", proričući mu da će se u tom manastiru steći mnogi inoci radi spasenja duša.
Poslušavši Anđela Božjega, Pahomije je počeo da gradi ćelije, iako na tom mestu nije bilo nikoga osim njega i brata mu Jovana. Kada ga je brat ukorio za to što gradi nepotrebne zgrade, Pahomije mu prosto reče da on sleduje zapovesti Božjoj bez obzira kad će i ko će tu doći da stanuje.
Ukoro, na to mesto počeše da dolaze mnogi ljudi i svi do jednog su se podvizivali po ustavu Pahomijevom, dobijenom od angela.
Kako je broj podzižnika rastao, Pahomije je postepeno osnovao još šest manastira. Broj njegovih učenika iznosio je do sedam hiljada.
Sveti Antonije se smatra osnivačem otšelničkog života, a sveti Pahomije manastirskog opštežića.
Smirenje, trudoljublje i uzdržanje ovog svetog oca bilo je i ostalo redak primer za podražavanje ogromnog broja monaha.
Bezbrojna čudesa tvorio je Sveti Pahomije, ali i bezbrojna iskušenja je pretrpeo od demona i ljudi. I odnosio se prema ljudima kao otac ili brat rođeni. I pobudi mnoge da pođu putem spasenja.
Upokojio se mirno 348. u sedamdeset četvrtoj godini. Mnoge od njegovih učenika crkva je uvrstila u red svetitelja, kao što su: Teodor, Jov, Pafnutije, Pekuzije, Atinodor, Eponih, Sur, Psoj, Dionisije, Psentaisije i drugi.
Dok savremeno društvo često posmatra razvod kao nešto uobičajeno, Crkva ga vidi kao bolan i krajnji izlaz, moguć samo u retkim, izuzetno teškim situacijama.
Po njenoj molitvi, grom je udario u idola i razbio ga u komade.
Pravoslavna duhovnost ne negira svet, već poziva da se ne vezujemo za njega.
On se odmalena držao vere Hristove i život provođio u postu, molitvi i dobrim delima.