JEDAN SVETAC JE ZAŠTITNIK INTERNETA, A DRUGI KAFIĆA: Za ove svetitelje niste čuli, a poštuju ih radnici specifičnih profesija
Kroz istoriju katoličke crkve, sveci su postavljeni za zaštitnike raznih uzroka, ljudi i profesija...
Pravoslavna crkva širom sveta proslavlja svetle mučenike iz Kine, koji su pred paganskim idolima izabrali večni život. Njihova žrtva, i posle 124 godine, gori kao neugasivi plamen vere i ljubavi prema Hristu.
Pravoslavna crkva 24. juna po novom (11. juna po starom) kalendaru molitveno proslavlja Svete Kineske Novomučenike – potresno i nadahnjujuće svedočanstvo vere, koje je, čak i u najmračnijim časovima, progovorilo istinom večnog Carstva Božijeg.
U noći između 10. i 11. juna 1900. godine, Peking je bio poprište nepojmljivog zla i nebeske slave. U vihoru Bokserskog ustanka, koji je eksplodirao kao izraz nacionalnog bunta i mržnje prema svemu što je dolazilo sa Zapada, pravoslavni Kinezi našli su se pred izborom: odreći se Hrista ili umreti. Izabrali su krst – ne mač.
Mučeništvo koje je upisalo Kinu u mapu pravoslavlja
Pokolj koji je usledio bio je jedan od najstrašnijih u istoriji Crkve na Dalekom istoku. Ulice Pekinga bile su preplavljene pozivima na ubijanje hrišćana, a domovi pravoslavnih porodica – spaljeni do temelja. Ljudi su mučeni, rasporeni, spaljivani živi pred paganskim hramovima, izloženi nezamislivim mukama, sve zbog jedne krivice – jer nisu hteli da se odreknu Gospoda Isusa Hrista.
Upravo je zato Crkva njihovo stradanje obasjala oreolom svetosti. Ne samo da nisu bili iznevereni od Boga – nego su postali Njegovi verni svedoci. Kao i drevni mučenici iz prvih vekova hrišćanstva, ovi novomučenici Kine nisu umrli u porazu, već u pobedi: pobedi duha nad telom, vere nad strahom, ljubavi nad smrću.
Pravoslavni Kinezi – izdajnici naroda ili svedoci večnosti?
U atmosferi sveopšteg haosa krajem 19. veka, kada je svet bio podeljen između imperijalnih interesa i kolonijalnih težnji, u Kini je proključala ideologija mržnje prema strancima i stranim religijama. Tako su i kineski hrišćani, iako rođeni na istoj zemlji kao i njihovi dželati, okarakterisani kao izdajnici. Nazivani su – sluge đavola, žuti hrišćani – izopšteni iz društva i predati na smrt.
Arhimandrit Inokentije, tadašnji poglavar Ruske duhovne misije u Pekingu, ostavio je potresna svedočanstva o tim danima:
– U noći između 10. i 11. juna, bokseri su započeli napad na domove hrišćana. Hvatali su ih, mučili i primoravali da se odreknu Hrista. Mnoge su spaljivali žive, a ostale klali i sekli. Oni koji nisu pristali da prinose kad idolima, podnosili su najstrašnije muke, ali su ostali verni.
Nisu bili teolozi, nisu pisali spise, nisu držali govore. Bili su obični ljudi – radnici, žene, starci, deca. Ali njihova vera bila je duboka, čista i spremna da umre sa Hristom – kako bi živela sa Njim.
Sveti Mitrofan Pekinški – smirenje koje je postalo svedočanstvo
Među brojnim svetima koji su tada postradali, posebno se izdvaja ime svetog sveštenomučenika Mitrofana Pekinškog. Njegova životna priča predstavlja utelovljenje jevanđelske krotosti i hrabrosti.
Rođen kao Czi-Čun, u pobožnom domu odrastao je uz majku Marinu i baku Katarinu, koje su ga naučile molitvi, trpljenju i ljubavi prema Crkvi. Bio je tih, smeran i uvek poslednji. Izbegavao je sve što bi ga isticalo – čak je i sveštenički čin smatrao preteškim za sebe.
Ipak, na blagoslov episkopa Japanskog Nikolaja (Kasatkina), biva rukopoložen i postaje prvi pravoslavni sveštenik kineskog porekla. Poseban značaj imao je njegov trud na prevođenju bogoslužbenih knjiga na kineski jezik – zadatak koji ga svrstava među najvažnije pionire Pravoslavlja u Kini.
Kada je ustanak izbio, njegov dom je postao sklonište za više od 70 vernika. Nije nikoga odbio, čak ni one koji su ga ranije klevetali. U poslednjoj noći svog života, mirno je sedeo ispod drveta smokve, kada su bokseri upali u dvorište. Smrtno ranjen, položen je u zemlju ispod svetog Krsta – na mestu koje je danas jedno od najpoštovanijih svetilišta kineskog Pravoslavlja.
Zaveštanje koje gori kao svetlost u mraku
Danas, dok pravoslavna crkva proslavlja pomen ovih novomučenika, ona ne čini samo sećanje na prošlost. Ona podseća svakoga od nas da vera nije ideologija, već lična žrtva. Nije običaj, već unutrašnje predanje. I da u svakom vremenu, pa i danas, postoje oni koji nas podsećaju da hrišćanstvo ne zahteva mnogo – osim svega.
U litijama koje se i danas održavaju u Pekingu na dan praznika, pred krstom podignutim na mestu pogibije oca Mitrofana, okupljaju se potomci kineskih pravoslavaca, poklonici iz Rusije, Grčke i drugih zemalja, ali i oni koji tek traže veru. Kineski mučenici postali su seme Crkve – ne samo u Kini, već u celom svetu.
Pravoslavlje – vera svih naroda
Priča o Kineskim novomučenicima svedoči o univerzalnosti pravoslavlja. Hristos nije došao samo za jedan narod, niti za jednu kulturu. Njegova Crkva obuhvata sve koji Njemu predaju srce. Sveti Mitrofan je služio Liturgiju na kineskom jeziku, u zemlji koja je dotad bila poganska i zatvorena. Time je pokazao da Istina može da se izrazi na svakom jeziku – u svakom srcu koje se ponizi pred Bogom.
U vreme kada svet, pa i mnogi hrišćani, traže lakšu veru, bez stradanja i žrtve, Kineski mučenici podsećaju nas na ono što nikada ne sme biti zaboravljeno: bez krsta nema vaskrsenja.
Zato, 24. juna – ne ćutimo
Danas, dok Crkva uznosi pesme u čast svetih mučenika Kine i dok se sveće pale u hramovima od Moskve do Šangaja, postavimo sebi tiho pitanje: koliko smo mi spremni da svedočimo svoju veru? Ne traži se krv – već srce. Ne traži se smrt – već život u Hristu.
I to je ono što Kineski mučenici poručuju nama danas – ostanite verni, do kraja.
U njihovom svetom podvigu – na drugom kraju sveta, u jednom jeziku, jednoj krvi – prepoznajemo i sebe. Jer Hristos nije došao samo za njih, nego i za nas. A njihova krv, kao i krv Avrelijevog brata, vapije ka nebu.
I ne ostaje bez odgovora.
Kroz istoriju katoličke crkve, sveci su postavljeni za zaštitnike raznih uzroka, ljudi i profesija... Nakon višednevnog zasedanja arhijereja i brojnih spekulacija koje su se pojavile u javnosti, SPC je objavila zvanične zaključke Sabora – od kanonizacije novih svetih, preko reformi u obrazovanju, do uvođenja Ordena Svetog kneza Lazara. Od apostola i proroka, preko mučenika i monaha, do careva i tihih pravednika – pravoslavna tradicija prepoznaje devet duhovnih likova svetosti. Ruska pravoslavna crkva tvrdi da satanisti dobijaju pristup školama i bolnicama, a u Americi je navodno već otvorena klinika za abortus posvećena satani. Novi zakon u Rusiji pokušava da tome stane na put — ali šta to znači za ostatak sveta?
JEDAN SVETAC JE ZAŠTITNIK INTERNETA, A DRUGI KAFIĆA: Za ove svetitelje niste čuli, a poštuju ih radnici specifičnih profesija
EVO ŠTA JE ODLUČENO NA SABORU SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE: Posle niza nezvaničnih informacija, Crkva se oglasila zvaničnim saopštenjem
ZNATE LI KOG SVECA SLAVITE? Postoji devet vrsta svetitelja, a evo po čemu se razlikuju
"SATANISTI SU NAM U BOLNICAMA I UČIONICAMA!": Crkva upozorava na mračni prodor i podrivanje temelja društva
U pustinju ga je doveo njegov angel hranitelj.
Sveti Vartolomej je bio jedan od 12 Isusovih apostola, a Sveti Varnava jedan od Sedamdesetorice.
I u tamnici su ga posećivali verni, da bi čuli mudru pouku svog arhipastira.
Za njega se kaže da je sastavio "Bogorodice Djevo radujsja!“
Molitva - kao vid komunikacije sa Bogom, anđelima i svecima, naša je direktna linija sa nebom, bilo da smo srećni, tužni, u problemu ili nam je život ispunjen i sve ide kako treba.
Šta za Crkvu i crkveno poimanje čoveka i ljudskog društva znači napredak na polju kibernetike i veštačke inteligencije?
Na kraju sveštenik poentira zaključkom o zdravom rasuđivanju. Nikada ne znamo šta je pozadina događaja, koji nam naizgled deluje očigledan.
U jednom obraćanju otac Oliver Subotić se dotakao palog anđela objašnjavajući da je njegova prevara izvedena u krugovima koji smatraju da on ne postoji, kao i da to đavolu odgovara.
Molitva - kao vid komunikacije sa Bogom, anđelima i svecima, naša je direktna linija sa nebom, bilo da smo srećni, tužni, u problemu ili nam je život ispunjen i sve ide kako treba.
U ovoj inspirativnoj priči, ona otkriva kako je manastir Ostrog promenio njen život, pruživši joj mir i odgovore koje je tražila.
Raniji učenjaci nisu imali mogućnost da objasne ovaj ajet sa fiziološkog aspekta, ali današnja nauka ga potvrđuje, što dodatno osnažuje istinitost poslanstva Muhameda.