Praznici i sveci 24.06.2025 | 23:19

KRV, PLAMEN I KRST USRED PEKINGA: Zveri su im kidale tela, ali duše nisu poklekle – pravoslavci danas slave Svete Kineske Novomučenike

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
KRV, PLAMEN I KRST USRED PEKINGA: Zveri su im kidale tela, ali duše nisu poklekle – pravoslavci danas slave Svete Kineske Novomučenike
Ruska pravoslavna crkva,Xiaolei Wu / Alamy / Profimedia

Pravoslavna crkva širom sveta proslavlja svetle mučenike iz Kine, koji su pred paganskim idolima izabrali večni život. Njihova žrtva, i posle 124 godine, gori kao neugasivi plamen vere i ljubavi prema Hristu.

Pravoslavna crkva 24. juna po novom (11. juna po starom) kalendaru molitveno proslavlja Svete Kineske Novomučenike – potresno i nadahnjujuće svedočanstvo vere, koje je, čak i u najmračnijim časovima, progovorilo istinom večnog Carstva Božijeg.

U noći između 10. i 11. juna 1900. godine, Peking je bio poprište nepojmljivog zla i nebeske slave. U vihoru Bokserskog ustanka, koji je eksplodirao kao izraz nacionalnog bunta i mržnje prema svemu što je dolazilo sa Zapada, pravoslavni Kinezi našli su se pred izborom: odreći se Hrista ili umreti. Izabrali su krst – ne mač.

Ruska pravoslavna crkva
Ikona Svetih Novomučenika Kineskih

 

Mučeništvo koje je upisalo Kinu u mapu pravoslavlja

Pokolj koji je usledio bio je jedan od najstrašnijih u istoriji Crkve na Dalekom istoku. Ulice Pekinga bile su preplavljene pozivima na ubijanje hrišćana, a domovi pravoslavnih porodica – spaljeni do temelja. Ljudi su mučeni, rasporeni, spaljivani živi pred paganskim hramovima, izloženi nezamislivim mukama, sve zbog jedne krivice – jer nisu hteli da se odreknu Gospoda Isusa Hrista.

Upravo je zato Crkva njihovo stradanje obasjala oreolom svetosti. Ne samo da nisu bili iznevereni od Boga – nego su postali Njegovi verni svedoci. Kao i drevni mučenici iz prvih vekova hrišćanstva, ovi novomučenici Kine nisu umrli u porazu, već u pobedi: pobedi duha nad telom, vere nad strahom, ljubavi nad smrću.

Pravoslavni Kinezi – izdajnici naroda ili svedoci večnosti?

U atmosferi sveopšteg haosa krajem 19. veka, kada je svet bio podeljen između imperijalnih interesa i kolonijalnih težnji, u Kini je proključala ideologija mržnje prema strancima i stranim religijama. Tako su i kineski hrišćani, iako rođeni na istoj zemlji kao i njihovi dželati, okarakterisani kao izdajnici. Nazivani su – sluge đavola, žuti hrišćani – izopšteni iz društva i predati na smrt.

Arhimandrit Inokentije, tadašnji poglavar Ruske duhovne misije u Pekingu, ostavio je potresna svedočanstva o tim danima:

Ruska pravoslavna crkva
Ikona Svetog Mitrofana Pekinškog

 

– U noći između 10. i 11. juna, bokseri su započeli napad na domove hrišćana. Hvatali su ih, mučili i primoravali da se odreknu Hrista. Mnoge su spaljivali žive, a ostale klali i sekli. Oni koji nisu pristali da prinose kad idolima, podnosili su najstrašnije muke, ali su ostali verni.

Nisu bili teolozi, nisu pisali spise, nisu držali govore. Bili su obični ljudi – radnici, žene, starci, deca. Ali njihova vera bila je duboka, čista i spremna da umre sa Hristom – kako bi živela sa Njim.

Sveti Mitrofan Pekinški – smirenje koje je postalo svedočanstvo

Među brojnim svetima koji su tada postradali, posebno se izdvaja ime svetog sveštenomučenika Mitrofana Pekinškog. Njegova životna priča predstavlja utelovljenje jevanđelske krotosti i hrabrosti.

Rođen kao Czi-Čun, u pobožnom domu odrastao je uz majku Marinu i baku Katarinu, koje su ga naučile molitvi, trpljenju i ljubavi prema Crkvi. Bio je tih, smeran i uvek poslednji. Izbegavao je sve što bi ga isticalo – čak je i sveštenički čin smatrao preteškim za sebe.

Ipak, na blagoslov episkopa Japanskog Nikolaja (Kasatkina), biva rukopoložen i postaje prvi pravoslavni sveštenik kineskog porekla. Poseban značaj imao je njegov trud na prevođenju bogoslužbenih knjiga na kineski jezik – zadatak koji ga svrstava među najvažnije pionire Pravoslavlja u Kini.

Kada je ustanak izbio, njegov dom je postao sklonište za više od 70 vernika. Nije nikoga odbio, čak ni one koji su ga ranije klevetali. U poslednjoj noći svog života, mirno je sedeo ispod drveta smokve, kada su bokseri upali u dvorište. Smrtno ranjen, položen je u zemlju ispod svetog Krsta – na mestu koje je danas jedno od najpoštovanijih svetilišta kineskog Pravoslavlja.

Zaveštanje koje gori kao svetlost u mraku

Danas, dok pravoslavna crkva proslavlja pomen ovih novomučenika, ona ne čini samo sećanje na prošlost. Ona podseća svakoga od nas da vera nije ideologija, već lična žrtva. Nije običaj, već unutrašnje predanje. I da u svakom vremenu, pa i danas, postoje oni koji nas podsećaju da hrišćanstvo ne zahteva mnogo – osim svega.

U litijama koje se i danas održavaju u Pekingu na dan praznika, pred krstom podignutim na mestu pogibije oca Mitrofana, okupljaju se potomci kineskih pravoslavaca, poklonici iz Rusije, Grčke i drugih zemalja, ali i oni koji tek traže veru. Kineski mučenici postali su seme Crkve – ne samo u Kini, već u celom svetu.

Pravoslavlje – vera svih naroda

Priča o Kineskim novomučenicima svedoči o univerzalnosti pravoslavlja. Hristos nije došao samo za jedan narod, niti za jednu kulturu. Njegova Crkva obuhvata sve koji Njemu predaju srce. Sveti Mitrofan je služio Liturgiju na kineskom jeziku, u zemlji koja je dotad bila poganska i zatvorena. Time je pokazao da Istina može da se izrazi na svakom jeziku – u svakom srcu koje se ponizi pred Bogom.

U vreme kada svet, pa i mnogi hrišćani, traže lakšu veru, bez stradanja i žrtve, Kineski mučenici podsećaju nas na ono što nikada ne sme biti zaboravljeno: bez krsta nema vaskrsenja.

Zato, 24. juna – ne ćutimo

Danas, dok Crkva uznosi pesme u čast svetih mučenika Kine i dok se sveće pale u hramovima od Moskve do Šangaja, postavimo sebi tiho pitanje: koliko smo mi spremni da svedočimo svoju veru? Ne traži se krv – već srce. Ne traži se smrt – već život u Hristu.

I to je ono što Kineski mučenici poručuju nama danas – ostanite verni, do kraja.

U njihovom svetom podvigu – na drugom kraju sveta, u jednom jeziku, jednoj krvi – prepoznajemo i sebe. Jer Hristos nije došao samo za njih, nego i za nas. A njihova krv, kao i krv Avrelijevog brata, vapije ka nebu.

I ne ostaje bez odgovora.