NA ZADUŠNICE JE POGREŠNO MISLITI NA PRAVILA ŠTA TREBA, A ŠTA NE TREBA DA SE URADI: Sveštenik Slobodan Lukić upozorava u čemu ljudi najčešće greše na ovaj dan
Na Mitrovdanske zadušnice vernici se sabiraju u molitvi za svoje upokojene, a paroh budvanski otac Slobodan Lukić podseća da pravu vrednost ovog dana ne čine običaji ni sujeverje, već molitva, liturgija i sećanje.
Paroh budvanski, otac Slobodan Lukić, podseća da je Crkva kroz vekove odredila posebne dane kada se verni narod sabira u molitvi za svoje upokojene. Jedan od tih dana jesu i Mitrovdanske zadušnice, kada, kako kaže, svi zajedno živimo tajnu Hrista i Crkve Njegove.
– To je, kako se često kaže, dan usrdnog moljenja, usrdnih molitava za naše upokojene. Mi se, kao ljudi Crkve, i u svakodnevnim našim molitvama, posebno u crkvenim službama, a naročito na Svetoj Liturgiji molimo za upokojene. Crkva je odredila nekoliko dana, odnosno nekoliko subota u toku godine koje su posvećene jednoj zajedničkoj, usrdnijoj molitvi za pokoj duša onih koji su prešli sa ovoga sveta u večni i neprolazni svet – objašnjava otac Slobodan, prenosi mitropolija.com.
Molitva koja prevazilazi granicu smrti
Zadušnice uvek padaju u subotu – dan kada se Crkva posebno seća onih koji su preminuli. Tog dana vernici obilaze groblja, pale sveće i mole se za pokoj duša svojih bližnjih. Kako ističe otac Slobodan, time pokazujemo da granica između života i smrti nije granica ljubavi.
On podseća da se – zajednica u Hristu ne prekida ni nakon upokojenja. Ljudi i posle smrti ostaju deo Crkve Božije – deo istog Tela Hristovog. Naše molitve, kaže, imaju snagu da dotaknu duše onih koji su prešli u večnost, jer oni, kao i mi, čekaju sveopšte vaskrsenje.
Posebno naglašava važnost obilaska grobova i čuvanja mesta gde su naši bližnji sahranjeni. Reč sahrana, kako podseća, u pravoslavnom iskustvu ima duboko značenje – čovek koji je sahranjen, zapravo je sačuvan.
Njegovo telo čeka dan vaskrsenja kada će ponovo biti sjedinjeno sa dušom i preobraženo u Hristu. – Molimo se Bogu da svi budemo udostojeni toga – dodaje sveštenik.
Suština Zadušnica nije u običajima, već u liturgiji
Najvažniji deo sećanja na upokojene, prema rečima oca Lukića, nije u običajima, već u liturgijskom pominjanju.
– Zato je važno posećivati grobove, mesta gde se čuvaju upokojeni, gde čekaju trube drugog Hristovog dolaska, uređivati njihova grobna mesta, ali ono što je najpretežnije – služiti Svetu Liturgiju, pominjati na proskomidiji i u pomenima, parastosima koje Crkva čini, pominjati njihova imena – poručuje otac Slobodan.
Upozorava da se u javnosti sve češće pojavljuju površna tumačenja Zadušnica, koja umesto molitve nude spisak narodnih pravila.
– Tu nema mesta nikakvom sujeverju, sitnim našim ljudskim pravilima, koja će tobože da pomognu ili odmognu. To je sve plod odsustva svesti o našoj neraskidivoj vezi sa upokojenima – kaže on.
Ta veza, dodaje, nije samo sećanje, već ontološka i duhovna stvarnost – zajedništvo u Hristu koje obuhvata i žive i upokojene.
– Svi zajedno živimo tajnu krsta, tajnu Hrista, tajnu Crkve Hristove – zaključuje otac Slobodan Lukić.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Ove subote pravoslavni vernici širom srpskih zemalja okupljaju se u hramovima i na grobljima da upale sveće i pomole se za svoje preminule, verujući da molitva spaja žive i upokojene u ljubavi Hristovoj.
Na dan kada se odaje počast preminulima, pravoslavni vernici iz severnog dela Kosovske Mitrovice kreću u emotivno putovanje ka grobovima svojih voljenih, prevazilazeći etničke podele i obnavljajući vezu s prošlošću na mestima koja su svedoci patnje i nade.
One koji su daleko od grobova svojih najdražih, Srpska pravoslavna crkva upućuje da posete najbliži hram, prisustvuju liturgiji, zapale sveće i pomole se kako bi osetili duhovnu bliskost i poštovanje prema onima koji više nisu sa nama.
Otkrijte kako se priprema autentično koljivo iz ćelije Presvete Bogorodice Axion Esti, sa sastojcima koji simbolizuju Vaskrsenje, Carstvo nebesko i večni život.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Jovana Dekapolita po starom i Svetog proroka Jeremiju po novom kalendaru. Katolici obeležavaju praznik Svetog Josifa Radnika, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Sveštenik Dmitrij Baricki tumači dramatičan jevanđelski događaj i upozorava na skrivenu opasnost – kada čovek odbije milost, ni čudo ne donosi mir, a rana nastavlja da upravlja njegovim životom.
Poslastica koja se ne jede na brzinu – prhka osnova od oraha i lagani šne od belanaca stvaraju desert koji opstaje danima i vraća duh porodičnih okupljanja.