Na dan kada se odaje počast preminulima, pravoslavni vernici iz severnog dela Kosovske Mitrovice kreću u emotivno putovanje ka grobovima svojih voljenih, prevazilazeći etničke podele i obnavljajući vezu s prošlošću na mestima koja su svedoci patnje i nade.
U etnički podeljenom Kosovu i Metohiji, svake godine, na Zadušnice, Srbi iz severnog dela Kosovske Mitrovice prelaze most koji deli ne samo reku, već i sudbine, uspomene i teške istorijske terete. Ovaj most, koji obično može delovati kao simbol povezanosti, postaje mesto susreta između prošlosti i sadašnjosti, između bola i nade. Na njemu se sastaju oni koji se ne mire sa gubitkom, a istovremeno se suočavaju s tminama koje su vekovima oblikovale njihov put.
Credit: Armend NIMANI / AFP / Profimedia
Sa svakim korakom, kako se približavaju južnoj obali, oseća se težina sećanja. Scene ispunjene ljubavlju, tugom, ali i neizmernom željom da odaju počast onima koji su otišli, koji su zauvek ostali na drugoj strani života. U tom trenutku, premošćujući reku, Srbi postaju hodočasnici, a svaki korak ispunjen je molitvom i tugom.
Na pravoslavnom groblju, koje je tokom rata 1998-1999. Pretrpelo vandalizam i uništenje, dolaze da zapale sveće, simbol nade i ljubavi koja nikada ne umire. Dok se dim sveća uzdiže ka nebu, u tom trenutku, Srbi se mole za pokoj duša svojih voljenih, tražeći mir u svetu koji često deluje nemiran.
Credit: Armend NIMANI / AFP / Profimedia
Ovaj čin obeležavanja Zadušnica nije samo čin sećanja. To je čin otpora i ljubavi, povratak korenima i prošlim vremenima kada su, uprkos razlikama, zajedno delili svetlost života. U tom susretu s tugom, oni prepoznaju snagu porodične ljubavi koja prevazilazi granice, koja ne poznaje prepreke.
Odlazeći s groblja, Srbi iz severnog dela Mitrovice ponose se svojim nasleđem, ponosni na svoje korene, ali i tužni zbog svega što su izgubili. Ovaj put, pređen s tugom i poštovanjem, nosi u sebi priču o ljudskoj izdržljivosti, o tome kako ljubav prema onima koji su otišli može da prevaziđe svaku nesreću, svaku bol, svaku granicu koja je postavljena.
Na svetoj zemlji Kosova i Metohije, održan je godišnji pomen blaženopočivšoj igumaniji Marti, čije su molitve i nesebična predanost ostavile dubok trag u vernicima.
Sveštenik Trajko Vlajković sa Kosmeta, apelovao je na pravoslavne vernike da milosrđem i donacijama pomognu izgradnju gorionika u Hramu Svetog Cara Uroša, kako bi se očuvale freske i obezbedila bolja funkcionalnost svetinje.
One koji su daleko od grobova svojih najdražih, Srpska pravoslavna crkva upućuje da posete najbliži hram, prisustvuju liturgiji, zapale sveće i pomole se kako bi osetili duhovnu bliskost i poštovanje prema onima koji više nisu sa nama.
U mladosti je bio vojnik, a pošto je bio veoma obrazovan i hrabar, veoma se dopao caru Dioklecijanu, koji ga je postavio za načalnika svoje dvorske garde.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Grobovi u južnom delu Kosovske Mitrovice svedoče o duhovnoj i fizičkoj borbi Srba koji čuvaju uspomene na svoje najmilije uprkos razaranju i svim nedaćama.
U pljački koja je pogodila vernu zajednicu, iz crkve su odneseni alat i novac, dok su tragovi zločina ostali kao podsećanje na teško stanje u kojem se nalazi ovaj deo Kosova i Metohije.
U Sabornom hramu u Novom Sadu služena je sveta liturgija i parastos svim upokojenim pravoslavnim hrišćanima, a posebno postradalima u tragičnom događaju na Železničkoj stanici prošle godine.
Na Mitrovdanske zadušnice vernici se sabiraju u molitvi za svoje upokojene, a paroh budvanski otac Slobodan Lukić podseća da pravu vrednost ovog dana ne čine običaji ni sujeverje, već molitva, liturgija i sećanje.
Beseda mitropolita šumadijskog u Ralji otvorila je pitanja bez lakih odgovora: gde počinje prava ljubav, zašto bez Boga nema istinskog odnosa među ljudima i kako se vera proverava tek onda kada naiđe na greh drugoga.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
Od prizrenske Bogoslovije do parohija niškog kraja, život sveštenika Srboljuba Kaplarevića bio je posvećen ljudima, a ne javnosti; njegov odlazak otvorio je sećanja na službu koja se merila poverenjem, a ne rečima.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.