AKO NA DAN KRSNE SLAVE DOMAĆIN NE URADI OVO, ZALUD SLAVI: Otac Nemanja podseća na suštinu obeležavanja zaštitnika doma
Protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić podseća vernike šta je istinska svetinja slavskog dana.
Dan slave nije samo trenutak veselja, već i prilika za duhovno sabranje i sećanje na sve one koji su doprineli da se ta tradicija očuva.
Krsna slava zauzima posebno mesto u duhovnom i porodičnom životu Srba. To je dan kada se okuplja porodica, kada se molitvom i radošću obeležava uspomena na sveca zaštitnika doma.
Slava nije samo običaj ili tradicija, već izraz vere, zahvalnosti i zajedništva, jer se kroz nju prenosi blagoslov sa kolena na koleno.
Svaka sveća upaljena pred ikonom i svako zrno osveštanog žita nosi duboku poruku - da je porodica temelj vere, a vera temelj života.
Upravo zato, dan slave nije samo trenutak veselja, već i prilika za duhovno sabranje i sećanje na sve one koji su doprineli da se ta tradicija očuva.
Mnogi vernici u takvim trenucima pomisle na svoje pretke i postavljaju pitanje - da li je primereno na dan slave odlaziti na groblje i paliti sveće za preminule? Dok jedni smatraju da se time izražava poštovanje prema precima koji su slavili istog sveca, drugi veruju da slavski dan treba da ostane isključivo u znaku radosti i života.
O toj dilemi govorio je za TV Kurir i otac Gligorije Marković, koji objašnjava da je crkveni stav jasan, ali pun razumevanja za potrebe svakog vernika:
- Hvala Bogu što se setimo preminulih. Crkva je spoj vidljivog i nevidljivog, a to nevidljivo učestvuje u našem svetu. Važno je da ih molitveno spomenemo. Pominjemo ih na slavi putem žita koje smo osveštali. Crkva, odlazak na groblje i paljenje sveća su posvećeni zadušnicama. Kad god osećamo potrebu da posetimo grobove preminulih, trebalo bi otići bez obzira na to koji je dan. Možda ne stignete na dan slave da odete, ali je važno otići u hram, jer je žito za naše pretke - kaže on.
Protojerej-stavrofor Nemanja Krivokapić podseća vernike šta je istinska svetinja slavskog dana.
Ono što je još poraznije jeste što se na slavama sve češće pojavljuju i scene koje sa hrišćanskom verom nemaju nikakve veze – čak ni sa osnovnim moralom.
Pripreme za slavu, valja naglasiti, ne počinju spremanjem hrane, već duhovnim pristupom i poštovanjem crkvenog kanona.
Slava se prenosi s kolena na koleno, sa oca na sina, kao simbol porodičnog jedinstva i trajanja.
Sveća i dalje gori, kolač se lomi, ali su gosti često na ekranu – dok jedni žale za starim običajima, drugi tvrde da se suština nije pomerila ni za korak i da slava i dalje okuplja, samo na drugačiji način.
Za samo nekoliko nedelja smenjuju se Đurđevdan, Markovdan, Vasilije Ostroški, Spasovdan i niz drugih praznika, uz retka liturgijska poklapanja i gust raspored koji će mnogim porodicama promeniti uobičajene navike.
U Mršincima kraj Čačka kapija doma Klisarića širom se otvara za miris slavskog kolača, decu koja uče običaje svojih predaka i priče koje povezuju prošlost sa sadašnjošću.
Sveća, kolač i žito pripremaju se kao i obično, ističe Đurđević.
Svetogorski starac opisuje zašto se vera ne gubi odjednom, nego polako, i zašto se povratak ne dešava preko noći, već kroz godine borbe i upornosti.
Stariji muškarac iz Ufe mesecima je obijao hramove tražeći novac za osnovne potrebe, a potom se vraćao na ista mesta, pokušavajući da na neobičan način umiri savest i ispravi ono što je učinio
Dok patrijarh carigradski Vartolomej upozorava na nuklearne rizike i posledice rata u Ukrajini, iz Moskve stižu optužbe koje dodatno produbljuju već narušene odnose među crkvenim centrima moći.
Post se ne ukida zbog slave.
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U pouci grčke svetiteljke novog vremena krije se jednostavan, ali zahtevan odgovor na to kako se ostaje miran u svetu koji stalno izaziva reakciju.
Jeromonah Serafim Rouz napustio je filozofska lutanja, osnovao manastir u Platini i svojim knjigama oblikovao generacije vernika širom sveta.
U "Srbskom kuvaru" monaha manastira Krušedol čuva se neobična manastirska verzija jela koja spaja krompir, jabuku i beli mrs u ukus koji i danas iznenađuje, a nastala je u danima kada post nije bio strog.