Ono što je još poraznije jeste što se na slavama sve češće pojavljuju i scene koje sa hrišćanskom verom nemaju nikakve veze – čak ni sa osnovnim moralom.
Za pravoslavne Srbe, krsna slava je jedan od najdubljih i najsvetijih činova porodične vere. To nije samo tradicija – to je liturgijski čin, porodični praznik svetitelja zaštitnika, nasleđen s kolena na koleno, kojim se izražava pripadnost Hristu i Crkvi. Slava je, u svom izvornom obliku, molitveno sabranje, zajedništvo u veri, osvećenje doma i porodice.
Ipak, u savremenom društvu, sve češće se postavlja pitanje: da li Srbi danas zaista slave slavu – ili je samo "obeležavaju"?
Nažalost, mnogi danas slavu doživljavaju više kao društveni događaj, nego kao duhovni čin. Ikona i kandilo se postavljaju pro forme, dok centralno mesto zauzimaju bogate trpeze, muzika, alkohol, pa čak i elementi koji nemaju nikakve veze s hrišćanstvom. Neretko su to okupljanja gde se iz svetiteljske atmosfere lako sklizne u potpuno profani ambijent.
Na to već godinama upozorava i otac Rafailo Boljević , čije reči ne ostavljaju ravnodušnim:
Tanjug/Tara Radovanović
Mnogi Srbi slavu slave uz paganske običaje i time unižavaju njen smisao
– Vi danas imate potpuno paganske atmosfere u mnogim domaćinstvima. Gori tamo kandilo, ima tamo ikona, ali samo da bi stvar bila još grđa, veze sa Crkvom nema. Danas đavo posebno uživa u tim našim slavama. Navede domaćina, rašrafi ga, nauči ga i onda on slavi u demonskom odelu svetitelja kome se na taj način izruguje.
Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da mnogi slave slavu, a da nisu ni kršteni. Dolaze u hramove, donose slavski kolač, a da prethodno nisu ni primili Svetu tajnu krštenja – osnovu pripadnosti Crkvi.
Otac Rafailo svedoči:
- Dolazi u hram sa svojom porodicom, donosi kolač, a nije kršten. Taj čovek je obmanut. Neko ga je uveo u prostor, ali on ni kršten nije. Imamo jednog koji je sve prevazišao – došao u manastir sa kesom pšenice kupljenom u prodavnici, neotpakovanom! Došao da mi zajedno, ne znam ni ja šta, radimo. Ali, to nije jedan čovek – on je jedan od mnogih.
Ono što je još poraznije jeste što se na slavama sve češće pojavljuju i scene koje sa hrišćanskom verom nemaju nikakve veze – čak ni sa osnovnim moralom.
Printscreen/Youtube/Манастир Подмаине - ПРОПОВЕДИ
Otac Rafailo Boljević
Imamo ljude koji se na rođenim slavama i drogiraju, dok u pozadini "bije" tehno.
- I sve to, braćo i sestre, kada bi se izvuklo, taj snimač, kada bismo mi to sabrali – to bi bio zvuk pakla. To bi bio onaj škrgut zuba, to bi bila ona vriska koju će naslediti svi oni koji tako govore, koji tako misle, koji tako veruju.
Danas, više nego ikada, potrebno je podsetiti se suštine slave. Slava nije samo porodična svetkovina – to je duhovni zavet. Slava traži liturgiju, molitvu, pričešće, pokajanje, post. Slava se ne slavi zbog običaja – slava se slavi radi Boga. Onog Boga koji, kako kaže otac Rafailo, "ima svoj snimač":
– Gospod sve to sluša, sve to čuje i granicu podvlači.
Mitropolit mileševski Atanasije posetio je manastir Mileševu, pohvalio radove i poručio – svetinja će zasijati u punom sjaju za praznik Svetog kralja Vladislava.
Slava je više od običaja – ona je duhovni rođendan porodice i znak pripadnosti Crkvi. Donosimo pregled svih značajnih slava po mesecima, kako biste na vreme znali kada se okupljaju domaćini i njihove porodice.
Gotovo četiri decenije otac Slobodan bio je oslonac parohijanima, predvodio sveštenstvo kao arhijerejski namesnik i ostavio snažan trag u crkvenom životu.
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.
Iako se veruje da Vidovdan vuče korene iz paganstva, Dimitrije Marković objašnjava zašto ovaj dan ima isključivo hrišćansko značenje i kakvu vezu ima sa sicilijanskim mučenikom Svetim Vitom
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.
U besedi za sredu 3. sedmicu po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako čovek, i pored znanja o posledicama greha, često ostaje nepromenjen i zarobljen u obrascima koje i sam prepoznaje kao pogrešne.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenice Agapiju, Hioniju i Irinu po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatra po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Katarine Sijenske, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.