Printscreen/Youtube/misionarljubaviDomaćin ne sme da goste dočekuje u kući
Sveća, kolač i žito pripremaju se kao i obično, ističe Đurđević.
Krsna slava predstavlja jedinstven i duboko ukorenjen običaj Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda. Ona je porodični praznik kojim se obeležava dan svetitelja zaštitnika doma, prenosi se sa kolena na koleno i simbolizuje kontinuitet vere, identiteta i zajedništva porodice.
Za pravoslavne vernike je duhovni čin zahvalnosti Bogu i sećanja na krštenje predaka.
Posebno pitanje koje se često postavlja jeste da li se krsna slava obeležava u slučaju smrti bliskog srodnika.
Prema učenju Crkve, slava se ne prekida ni tada, jer ona nije praznik veselja, već molitveni dan.
Schutterstock
Sveća, kolač i žito pripremaju se uvek za slavu, pa i kad se upokoji bliski član porodice
Teolog Aleksandar Đurđević ističe da bi obeležavanje kad umre blizak član trebalo prilagoditi novonastalnoj situaciji, ali nikako prekidati, jer time jedna porodica pokazuje ljubav, veru, nadu i poverenje u Gospoda.
- Krsna slava je duboko ukorenjen porodični praznik koji se proslavlja čak i u teškim situacijama kao što je smrt bliskog člana porodice. Ako se bliska osoba upokoji neposredno pre slave, obeležavanje slave se ne prekida, ali se prilagođava situaciji - kaže on i objašnjava:
Republika
Teolog Aleksandar Đurđević
- Umesto uobičajenog slavlja, slava se proslavlja skromnije, sa manje gostiju ili pak, samo u krugu porodice, bez muzike i veselja. Kad malo bolje razmislimo, slava i treba da bude terevenka. Najvažnije je rezanje slavskog kolača, a sve ostalo je stvar volje i mogućnosti. Dakle, spremanje slave, zvanje gostiju i veselje nisu preduslovi da bi se jedna slava proslavila kako treba. Na dan slave treba da odemo u crkvu, a sveštenik će upokojenog pomenuti na proskomidiji. Sveća, kolač i žito pripremaju se kao i obično.
Liturgija, reči patrijarha Porfirija i prisustvo verskih lidera i uglednih gostiju iz zemlje i inostranstva učinili su da se porodični praznik pretvori u događaj sa širim značenjem.
U snažnoj poruci povodom Nikoljdana, episkop bihaćko-petrovački i rmanjski podseća da voštanica nije samo znak radosti, već tiha veza sa precima, opomena protiv zaborava i poziv na povratak korenima kroz veru koja se dokazuje delima.
U besedi na Nikoljdan, poglavar SPC podsetio je da se vera ne završava za slavskom trpezom, već počinje na liturgiji i potvrđuje svakodnevnim odnosom prema Bogu i bližnjem čoveku.
U svetinji kod Priboja dve iskušenice stupile su na put monaškog služenja, a ovaj duhovni događaj sabrao je verni narod i sveštenstvo, spojivši vekovno pamćenje manastira sa živom, tihom radošću ovog posebnog trenutka.
Zabeležen rukom u požutelim sveskama i pravljen merom koju je diktiralo srce, ovaj posni kolač i danas okuplja ukućane oko istog ukusa — jednostavnog, postojanog i dovoljno snažnog da poveže slavu, post i savremeni sto.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Na prazničnoj liturgiji, starešina Sabornog hrama govorio je o svetosti, krsnoj slavi i veri koja ne staje na običajima, već traži ličnu promenu, odgovornost i život u istini.
Povodom najvećeg hrišćanskog praznika posvećenog ženama, podsećamo na besedu mitropolita šumadijskog, izgovorenu u Staroj kragujevačkoj crkvi, kao snažno svedočanstvo o porodici, odgovornosti roditelja i veri koja ne počinje u hramu, već u domu.
U besedi o Josifu Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto zavist, kleveta i poniženje nisu kraj priče, već početak puta na kome Bog sam preuzima reč.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
U besedi o Josifu Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto zavist, kleveta i poniženje nisu kraj priče, već početak puta na kome Bog sam preuzima reč.
Srpska pravoslavna crkva podseća na običaj u kojem deca simbolično "vežu" majke, a žene uzvraćaju darovima, stvarajući nevidljive niti koje povezuju generacije i jačaju hrišćanski duh zajedništva.