OSIM SVETOG STEFANA, DANAS SLAVIMO I SVETOG MINU: U Beogradu se čuva čudotvorna ikona ovog svetitelja, kome se vernici mole kada nijedna druga molitva ne pomaže
Nekadašnji rimski oficir, jednim smelim istupom pred knezom promenio je svoj život i postao simbol nepokolebljive vere koji i danas privlači pažnju vernika.
Ponekad nam duhovno nasleđe pravoslavne crkve otkriva ugodnike Božje čiji izbori deluju gotovo nezamislivo u današnjim okolnostima. Sveti velikomučenik Mina upravo je jedan od njih — čovek koji je napustio karijeru, grad i sigurnost samo zato što nije mogao da pristane na laž. Srpska pravoslavna crkva ga proslavlja 24. novembra, zajedno sa Svetim Stefanom Dečanskim, a iako je u kalendaru obeležen crnim slovom, njegova priča i dalje snažno govori savremenom verniku.
Sveti Mina — rimski oficir koji je izabrao istinu
Po rođenju Misirac i po službi rimski vojnik, Sveti Mina živeo je u vremenu kada je idolopoklonstvo bilo državni poredak. Gledajući žrtvovanja pred kipovima, nije mogao da ostane nema svedok nečega što je smatrao prazninom. Napustio je vojsku i povukao se u planinu, u samoću koju je doživljavao kao veću slobodu od života među onima koji nisu poznavali Hrista.
Prema predanju, sa jedne visine ugledao je pogansko praznovanje u gradu Katuaniji i odlučio da se vrati među ljude — ali ne kao vojnik, nego kao ispovednik vere. Sišao je u grad i pred svima jasno rekao da je Hristos jedini živi Bog, a da su idoli samo senke.
Wikipedia Andrija1234567
Freska prnosa moštiju Svetog Mine u hramu Svetog kneza Lazara na Zvezdari
Knez Piros, iznenađen odvažnošću čoveka koji mu stoji pred očima, upitao je Minu ko je i šta želi. Svetitelj je odgovorio jednostavno i čvrsto: da je rodom iz Misira, da je nekada bio oficir, ali da se odrekao rimskih počasti jer nisu mogle da stoje uz istinu.
„Došao sam ovde da pred svima objavim Hrista“, rekao je, „da bi On priznao mene u carstvu nebeskom.“
Mučeništvo koje je postalo svedočanstvo vere
Takva ispovednička smelost skupo ga je koštala. Bio je mučen dugim i surovim mukama — šiban, strugan gvozdenim četkama, opaljivan. Na kraju je posečen mačem. Da njegov kult ne bi zaživeo, telo su pokušali da unište u ognju, ali su hrišćani uspeli da sačuvaju deo njegovih moštiju, koje su kasnije prenete u Aleksandriju, gde je podignuta crkva u njegovu čast.
Sveti Mina postradao je oko 304. godine, ali je prema predanju nastavio da čini čuda i da se vernicima javlja kao neustrašivi ratnik na konju — zaštitnik onih koji se nalaze u sili, strahu i nevolji.
Čudotvorna ikona Svetog Mine u beogradskoj Lazarici
U Beogradu, na Zvezdari, u hramu Svetog velikomučenika kneza Lazara, posebno poštovanje Svetog Mine vezuje se za ikonu koja se u narodu smatra čudotvornom. U više svedočanstava navodi se da se ikona pojavila "nečujno", bez pouzdano zabeleženih podataka o tome kada je i kako stigla u hram.
Wikipedia Andrija1234567
Svetog Mine u hramu Svetog kneza Lazara na Zvezdari
Vremenom su se počela prenositi svedočenja vernika o isceljenjima, neočekivanim utihnućima bolesti, utehi i preokretima koji su dolazili nakon molitve pred ovom ikonom. Zbog toga se na praznik Svetog Mine pred Lazaricom okupljaju stotine ljudi — neki da zahvale, neki da se pomole, a mnogi da zatraže pomoć onda kada, kako često kažu, „nijedna druga molitva više ne pomaže“.
Za mnoge pravoslavne domove, posebno one koji Svetog Minu doživljavaju kao zaštitnika porodice i ratnika-ispovednika, njegov praznik ostaje prilika za podsećanje da vera nije samo lični mir, već i spremnost da se istina saopšti upravo onda kada je najteže.
Priče o čudotvornoj ikoni u Lazarici i o ljudima koji su pred nju prišli sa molitvom za utehu i isceljenje samo potvrđuju da se nasleđe jednog mučenika ne meri samo svetim spisima, ikonama i freskama, već i stvarnim promenama koje donosi u srcima onih koji mu se obrate.
Sveti Mina je svetitelj čija dela i danas pomeraju granice između straha i odluke, između ćutanja i ispovesti. Njegova čudotvorna ikona u beogradskoj Lazarici, sa brojnim svedočanstvima vernika, podseća nas da se u pravoslavlju čuda ne događaju samo u davnini, već i usred gradskih četvrti, pred očima onih koji veruju.
Jedna od najpoštovanijih pravoslavnih ikona, koja se slavi 7. februara, vekovima svedoči o milosti Majke Božje, a priče o njenoj čudotvornoj moći ne prestaju da inspirišu verne.
U krugu bolnice u Krasnodaru nalazi se hram u kojem se događaju čuda. Sveštenik Vjačeslav Klimenko svedoči o majci koja je molitvom sačuvala život svom detetu, a na ikoni Bogorodice ostavila zlatne minđuše kao večni trag zahvalnosti.
U redovima za pričešže čekalo se više od sat vremena, vernici su dobili blagoslov i poruku igumana Dimitrija da je Tumane postalo duhovna bašta u vremenu smutnje i otuđenosti.
Veliki ruski svetitelj objašnjava da predanjem svojih briga Bogu, molitve iz srca mogu doneti promenu u životima drugih, ali i unutrašnji mir nama samima.
U Siropusnu nedelju, pred početak Velikog posta, poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao je vernike na praštanje, pokajanje i unutrašnje čišćenje srca, upozorivši da bez ljubavi i zajedništva nijedno pravilo nema smisla.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Nikifora po starom kalendaru, dok pomesne crkve koje koriste novi kalendar obeležavaju Otkriće moštiju svetih mučenika u Evgeniji. Katolici proslavljaju Katedru Svetog Petra, muslimani su u mesecu ramazanu, dok u judaizmu nema velikog verskog praznika.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Teodora Stratilata po starom, odnosno Svetog Jevastija Velikog po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Petra Damjanija, muslimani su u mesecu Ramazanu, dok u judaizmu danas nema velikog verskog praznika.
U bolnici u Bostonu, pred prognozom bez nade, roditelji su izabrali molitvu umesto očaja, a ono što je usledilo promenilo je pogled jednog racionalnog naučnika na granice medicine, vere i onoga što nazivamo nemogućim.
Mitropolit mileševski poziva vernike na lični preobražaj: kako kroz post i molitvu učestvovati u svetlu Hristovog Vaskrsenja i pronaći unutrašnju radost koja nadilazi svakodnevnicu.