Svetinja na obodu Fruške gore posvećena Vaznesenju Gospodnjem, s dubokim poštovanjem i pobožnošću, obeležila je prelazak igumanije Varvare u večni život i početak novog poglavlja pod njenom naslednicom monahinjom Varvarom (Božić).
Na dan kada pravoslavna crkva slavi Svetog apostola Akilu i Prepodobnog Nikodima Svetogorca Manastir Beočin je molitveno obeležio sećanje na svoju igumaniju Varvaru, koja je skončala svoj ovozemaljski život, ali i novi početak u svom duhovnom životu. Ovo je bilo obeleženo liturgijom i četrdesetodnevnim parastosom u čast upokojene igumanije, kao i rukoproizvođenjem njene naslednice monahinje Varvare (Božić) u čin igumanije.
SPC
Vladika Vasilije
Mitropolit sremski Vasilije, sa dubokim poštovanjem i svečanim dostojanstvom, rukoproizveo je monahinju Varvaru u visoki monaški čin, prenoseći joj odgovornost vođenja ovog svetišta. Nakon obreda mitropolit Vasilije je uputio poučne reči novoj igumaniji i celoj monaškoj zajednici, osnažujući ih u njihovom duhovnom putovanju i poslanju.
Igumanija Varvara, rođena 25. novembra 1982. u Bijeljini, donela je sa sobom bogato obrazovanje i duhovno iskustvo kada je 20. oktobra 2006. stupila u Manastir Beočin. Studirala je na Građevinskom fakultetu. Nakon godine dana iskušenja monaški put joj je osvetlio episkop sremski Vasilije, koji ju je i zamonašio. Sada je, u skladu sa Kanonom SPC, sestrinstvo glasanjem izabralo za novu igumaniju, uz blagoslov mitropolita.
Manastir Beočin, posvećen Vaznesenju Gospodnjem, smešten je na obodu Fruške gore u nosi u sebi bogatu istoriju i tradiciju. Prvi put se pominje u turskim dokumentima iz 1566-1567, kada je posedovao malu jednobrodnu crkvu, pod uticajem tradicionalne arhitekture. Iako je tokom Austro-Turskih ratova bio oštećen i napušten, manastir je obnovljen zahvaljujući upornosti i veri. Posebno se ističe zalaganje igumana Leontija iz 1623, koji je prikupljao priloge u Rusiji za obnovu manastira.
Veliki preokret došao je nakon Velike seobe Srba, kada su izbegli kaluđeri manastira Rače, uz blagoslov patrijarha Čarnojevića, obnovili manastir između 1697. i 1699. godine. Oni su 1708. sagradili privremenu drvenu crkvu, da bi konačna manastirska crkva, koja je i danas duhovno stecište monaštva i vernika, bila izgrađena između 1732. i 1734.
SPC
Vladika Vasilije sa monaštvom i sveštenstvom
Sada, dok se Manastir Beočin priprema za novo poglavlje pod rukovođenjem igumanije Varvare (Božić), ovaj sveti prostor nastavlja da živi svoju bogatu istoriju i tradiciju. Sa novom igumanijom na čelu, manastir se okreće budućnosti sa nadom i verom, čuvajući sve ono što je u njemu sveto i nezaboravno.
Pitanje kako čovek može da prepozna dejstvo Svetog Duha u sebi upravo je povezano sa njegovim unutrašnjim stanjem, odnosom prema Bogu, sopstvenoj savesti i ljudima oko sebe.
Protojerej Andrej Jefanov objašnjava zašto monaški postrig nije obična životna odluka i upozorava šta bi značilo napustiti put koji je čovek dobrovoljno izabrao.
Jedna vernica upitala je oca Viktora Nišikova može li dobrota da opravda ružne reči, a njegov odgovor otvara ozbiljno pitanje o grehu, pokajanju i tome šta se zaista nalazi u čovekovom srcu.
Pod oskudicom materijala i senkom osmanskog jarma, samouki monah Teodosije je improvizovanom tehnikom štampe izrezbario 250 drvenih ploča i načinio prvu štampanu knjigu na ovim prostorima — remek-delo koje danas čuva uspomenu na vekovnu borbu za očuvanje vere i pisane reči.
Višegodišnju pomoćnicu manastira Ćelije zamonašio je episkop valjevski Isihije i poručio da je monaški život naizgled težak, a zapravo je lišen svega suvišnog.
Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo posetio je Gvatemalu, gde su monasi primili sveštenički čin, a zajednice različitih naroda pronašle duhovno utočište pod okriljem pravoslavne crkve.
Nastojateljica manastira Ćelije deli dirljivu priču o veri koja je pobedila smrtnu prognozu. Njena majka, kojoj su lekari zbog opake bolesti predvideli kratak vek, došla je u manastir, gde je poživela još mnogo godina, a kasnije se i zamonašila.
Jedna vernica upitala je oca Viktora Nišikova može li dobrota da opravda ružne reči, a njegov odgovor otvara ozbiljno pitanje o grehu, pokajanju i tome šta se zaista nalazi u čovekovom srcu.
Od vina, meda i prirodnih preparata do ikona i knjiga, posetioci će tokom 19. i 20. septembra moći da upoznaju bogatu ponudu nastalu u manastirskim radionicama i saznaju više o životu i radu monaških zajednica.
Na jubilarnom 50. izdanju manifestacije u Beloj Vodi priznanje je pripalo mitropolitu kruševačkom, koji je govorio o lepoti, dobroti, odnosu prema Bogu i bližnjima, ali i o iskušenjima koja čoveka udaljavaju od večnih vrednosti.
U besedi povodom velikog praznika govorio je o tome šta povezuje generacije, zašto različitost ne sme da bude prepreka zajedništvu i zbog čega vera mora da se potvrđuje svakodnevnim životom.
Vernik kroz pričešće prima telo i krv Hristovu, ali takvom susretu treba da prethode molitva, pokajanje, praštanje i nastojanje da se srce očisti od greha.
Jedna jevanđelska priča ruši uverenje da možemo znati ko je izgubljen, a ko će se promeniti, jer ono što danas vidimo kod nekoga ne mora biti njegova poslednja stranica.
Od vina, meda i prirodnih preparata do ikona i knjiga, posetioci će tokom 19. i 20. septembra moći da upoznaju bogatu ponudu nastalu u manastirskim radionicama i saznaju više o životu i radu monaških zajednica.