Svetinja na obodu Fruške gore posvećena Vaznesenju Gospodnjem, s dubokim poštovanjem i pobožnošću, obeležila je prelazak igumanije Varvare u večni život i početak novog poglavlja pod njenom naslednicom monahinjom Varvarom (Božić).
Na dan kada pravoslavna crkva slavi Svetog apostola Akilu i Prepodobnog Nikodima Svetogorca Manastir Beočin je molitveno obeležio sećanje na svoju igumaniju Varvaru, koja je skončala svoj ovozemaljski život, ali i novi početak u svom duhovnom životu. Ovo je bilo obeleženo liturgijom i četrdesetodnevnim parastosom u čast upokojene igumanije, kao i rukoproizvođenjem njene naslednice monahinje Varvare (Božić) u čin igumanije.
SPC
Vladika Vasilije
Mitropolit sremski Vasilije, sa dubokim poštovanjem i svečanim dostojanstvom, rukoproizveo je monahinju Varvaru u visoki monaški čin, prenoseći joj odgovornost vođenja ovog svetišta. Nakon obreda mitropolit Vasilije je uputio poučne reči novoj igumaniji i celoj monaškoj zajednici, osnažujući ih u njihovom duhovnom putovanju i poslanju.
Igumanija Varvara, rođena 25. novembra 1982. u Bijeljini, donela je sa sobom bogato obrazovanje i duhovno iskustvo kada je 20. oktobra 2006. stupila u Manastir Beočin. Studirala je na Građevinskom fakultetu. Nakon godine dana iskušenja monaški put joj je osvetlio episkop sremski Vasilije, koji ju je i zamonašio. Sada je, u skladu sa Kanonom SPC, sestrinstvo glasanjem izabralo za novu igumaniju, uz blagoslov mitropolita.
Manastir Beočin, posvećen Vaznesenju Gospodnjem, smešten je na obodu Fruške gore u nosi u sebi bogatu istoriju i tradiciju. Prvi put se pominje u turskim dokumentima iz 1566-1567, kada je posedovao malu jednobrodnu crkvu, pod uticajem tradicionalne arhitekture. Iako je tokom Austro-Turskih ratova bio oštećen i napušten, manastir je obnovljen zahvaljujući upornosti i veri. Posebno se ističe zalaganje igumana Leontija iz 1623, koji je prikupljao priloge u Rusiji za obnovu manastira.
Veliki preokret došao je nakon Velike seobe Srba, kada su izbegli kaluđeri manastira Rače, uz blagoslov patrijarha Čarnojevića, obnovili manastir između 1697. i 1699. godine. Oni su 1708. sagradili privremenu drvenu crkvu, da bi konačna manastirska crkva, koja je i danas duhovno stecište monaštva i vernika, bila izgrađena između 1732. i 1734.
SPC
Vladika Vasilije sa monaštvom i sveštenstvom
Sada, dok se Manastir Beočin priprema za novo poglavlje pod rukovođenjem igumanije Varvare (Božić), ovaj sveti prostor nastavlja da živi svoju bogatu istoriju i tradiciju. Sa novom igumanijom na čelu, manastir se okreće budućnosti sa nadom i verom, čuvajući sve ono što je u njemu sveto i nezaboravno.
Iguman manastira Moštanica otkriva tragičnu priču o monahu koji je zbog ljubavi napustio Hrista, izgubio mir i postao simbol duhovne borbe između čoveka i iskušenja koje razara dušu.
Crkveno venčanje ima poseban značaj: ne zbog tradicije, običaja ili forme, već zbog toga što se tada priziva blagodat Duha svetoga na mladence - da ih vodi, čuva i osnaži u svim životnim izazovima.
Kada su jevrejske starešine saznale za vaskrsenje Hristovo, počeli su da potplaćuje vojnike da pronose lažnu vest da Hristos nije vaskrsao, ali Longin na to nije želeo da pristine.
U porti Crkve Svetog Dimitrija sada stoji bronzana skulptura mitropolita Amfilohija — visoka 2,3 metra, sa krstom i episkopskom patericom u rukama. Delo vajara Zorana Ivanovića.
U manastiru posvećenom Prepodobnoj mati Paraskevi, liturgiju je služio episkop Nikon, nekadašnji sabrat ove svetinje, a praznična radost nastavljena je u duhu zajedništva i blagodarnosti.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Dan uoči slave ove svetinje, posle večernjeg bogosluženja, vladika sremski obavio je jedan od najsvetijih činova u pravoslavlju, u kome se monah oprašta od svetovnog života i posvećuje se služenju Bogu i crkvi, čime postaje živi svedok vere i nosilac Hristove svetlosti.
U porti Crkve Svetog Dimitrija sada stoji bronzana skulptura mitropolita Amfilohija — visoka 2,3 metra, sa krstom i episkopskom patericom u rukama. Delo vajara Zorana Ivanovića.
U manastiru posvećenom Prepodobnoj mati Paraskevi, liturgiju je služio episkop Nikon, nekadašnji sabrat ove svetinje, a praznična radost nastavljena je u duhu zajedništva i blagodarnosti.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Uz svetlost sveća i miris tamjana, verni narod se okuplja da prinese darove, osvešta slavske kolače i pokloni se moštima najpoštovanije svetiteljke u srpskom narodu.
Dok milioni širom sveta tragaju za životom izvan Zemlje, jerej Ruske pravoslavne crkve objašnjava da "vanzemaljska vera" nije nauka – već nova duhovna zamka savremenog čoveka.
U besedi o pravednicima čije telo postaje svedočanstvo neba, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički otkriva tajnu Božje sile - da ni pepeo ne može sakriti ono što je Gospod odabrao da vaskrsne.