ON JE BIO RIMSKI PAPA, KOJI JE URADIO NEVEROVATNU STVAR ZA PRAVOSLAVLJE: Danas je Sveti Martin ispovednik
Patrijarh carigradski pred smrt je priznao da se mnogo ogrešio o Svetog Martina i molio cara da ga oslobodi.
Svetinja na obodu Fruške gore posvećena Vaznesenju Gospodnjem, s dubokim poštovanjem i pobožnošću, obeležila je prelazak igumanije Varvare u večni život i početak novog poglavlja pod njenom naslednicom monahinjom Varvarom (Božić).
Na dan kada pravoslavna crkva slavi Svetog apostola Akilu i Prepodobnog Nikodima Svetogorca Manastir Beočin je molitveno obeležio sećanje na svoju igumaniju Varvaru, koja je skončala svoj ovozemaljski život, ali i novi početak u svom duhovnom životu. Ovo je bilo obeleženo liturgijom i četrdesetodnevnim parastosom u čast upokojene igumanije, kao i rukoproizvođenjem njene naslednice monahinje Varvare (Božić) u čin igumanije.
Mitropolit sremski Vasilije, sa dubokim poštovanjem i svečanim dostojanstvom, rukoproizveo je monahinju Varvaru u visoki monaški čin, prenoseći joj odgovornost vođenja ovog svetišta. Nakon obreda mitropolit Vasilije je uputio poučne reči novoj igumaniji i celoj monaškoj zajednici, osnažujući ih u njihovom duhovnom putovanju i poslanju.
Igumanija Varvara, rođena 25. novembra 1982. u Bijeljini, donela je sa sobom bogato obrazovanje i duhovno iskustvo kada je 20. oktobra 2006. stupila u Manastir Beočin. Studirala je na Građevinskom fakultetu. Nakon godine dana iskušenja monaški put joj je osvetlio episkop sremski Vasilije, koji ju je i zamonašio. Sada je, u skladu sa Kanonom SPC, sestrinstvo glasanjem izabralo za novu igumaniju, uz blagoslov mitropolita.
Manastir Beočin, posvećen Vaznesenju Gospodnjem, smešten je na obodu Fruške gore u nosi u sebi bogatu istoriju i tradiciju. Prvi put se pominje u turskim dokumentima iz 1566-1567, kada je posedovao malu jednobrodnu crkvu, pod uticajem tradicionalne arhitekture. Iako je tokom Austro-Turskih ratova bio oštećen i napušten, manastir je obnovljen zahvaljujući upornosti i veri. Posebno se ističe zalaganje igumana Leontija iz 1623, koji je prikupljao priloge u Rusiji za obnovu manastira.
Veliki preokret došao je nakon Velike seobe Srba, kada su izbegli kaluđeri manastira Rače, uz blagoslov patrijarha Čarnojevića, obnovili manastir između 1697. i 1699. godine. Oni su 1708. sagradili privremenu drvenu crkvu, da bi konačna manastirska crkva, koja je i danas duhovno stecište monaštva i vernika, bila izgrađena između 1732. i 1734.
Sada, dok se Manastir Beočin priprema za novo poglavlje pod rukovođenjem igumanije Varvare (Božić), ovaj sveti prostor nastavlja da živi svoju bogatu istoriju i tradiciju. Sa novom igumanijom na čelu, manastir se okreće budućnosti sa nadom i verom, čuvajući sve ono što je u njemu sveto i nezaboravno.



Dan uoči slave ove svetinje, posle večernjeg bogosluženja, vladika sremski obavio je jedan od najsvetijih činova u pravoslavlju, u kome se monah oprašta od svetovnog života i posvećuje se služenju Bogu i crkvi, čime postaje živi svedok vere i nosilac Hristove svetlosti.
Uz molitve poglavara Srpske pravoslavne crkve, sveštenstva, porodice i prijatelja, na večni počinak ispraćena majka bivšeg predsednika Republike Srpske Milorada Dodika.
U hramu u Bresnici, pred mnoštvom vernika, otvorena su pitanja koja se retko izgovaraju naglas – šta u čoveku zaista živi, šta odumire i po čemu će ga, na kraju, Bog prepoznati
Bogosluženje mitropolit crnogorsko-primorskog u Baru još jednom je potvrdilo snagu zajedničke molitve, značaj pokloništva i trajno mesto ovog svetitelja u životu pravoslavnih vernika
U prisustvu predstavnika Srbije i Ambasade Rusije, kao i arhijereja Srpske pravoslavne crkve, svečanost u Novom Sadu prerastao je diplomatski protokol i dobio snažnu duhovnu i simboličku dimenziju kroz poruke o veri i jedinstvu.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Tuga može biti opomena da je čovek izgubio unutrašnji mir, ali i prilika da ga ponovo pronađe.
Ova poslastica se nalazila i na slavskim i na ramazanskim stolovima, a njen stari način pripreme i danas ostaje isti kao pre stotinu godina.
Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.