Posle liturgije, vladika Fotije je u svojoj besedi vernicima poručio je da je svakodnevna borba za duhovni život ključna, ističući značaj zajedništva, snagu vere i potrebu da se kroz molitvu i Liturgiju povežu s Hristom.
Na prazničnom jutru ispunjenom verom i radošću, Hram Svete velikomučenice Marine u Ljeskovcu, kod Bijeljine, bio je mesto okupljanja vernog naroda povodom hramovne slave i obeležavanja dvadeset godina od osvećenja ovog svetog mesta. Mitropolit zvorničko-tuzlanski Fotije služio je svetu arhijerejsku Liturgiju, unoseći duhovnu snagu i blagoslov u srca svih prisutnih.
U porti hrama, koju su ispunili vernici, mitropolita je dočekao paroh Milijan Stankić, zajedno sa arhijerejskim namesnikom ugljevičko-janjskim Aleksandrom Tešićem, sveštenicima i đakonima, dok je svaka reč i svaka pesma svedočila o dubokom poštovanju prema tradiciji i veri.
U svojoj besedi, mitropolit Fotije je naglasio značaj ovog sabranja govoreći:
- To je blagoslov Božji. Iako možda to nije dug period, ipak, ovo je vreme posle rata i velikih stradanja našeg naroda... Sveti su u toj borbi odigrali najveće i presudne uloge. Zato je značajno što je narod ovog kraja želeo da ima svoj hram u kojem će se Bogu moliti, u kojem će se moliti Svetoj velikomučenici Marini i drugim našim svetiteljima za naše dobro.
Njegove reči podsećaju na nepokolebljiv duh naroda, koji kroz vekove nosi svoj krst, ne samo na fizičkoj, već i na duhovnoj Golgoti. Mitropolit je dalje istakao:
- Sveta liturgija zaista je predukus Carstva nebeskog na Zemlji... Dolazimo kao stari ljudi sa slabostima, ali u Crkvi se borimo za Hrista u sebi, za večni život, da postanemo nova tvar, novi čovek, obožen blagodaću Božjom.
Foto: SPC / Eparhija zvorničko-tuzlanska
Posle liturgije, osveđatini su slavski darovi
Tokom svečanosti, mitropolit je dodelio Orden Svetog kralja Dragutina – prepodobnog Teoktista Radetu Maletiću iz Ljeskovca, u znak priznanja za njegovu revnost i ljubav prema Crkvi i srpskom narodu. Ovaj gest nije samo simbol počasti, već i podsticaj svima da se aktivno uključe u život svojih zajednica.
Nakon svete Liturgije, osveštani su slavski darovi, a kuma slave, Stanojka Đukić, prelomila je slavski kolač zajedno sa mitropolitom Fotijem. Ova slava, prožeta duhovnošću i zajedništvom, nastavila se uz trpezu ljubavi, gde su se prisutni okupili u radosti i bratstvu, deleći blagoslove koje donosi vera.
Obeležavanje slave u Hramu Svete velikomučenice Marine bio je dan za pamćenje, ali i poziv na jedinstvo, ljubav i duhovni rast. Sabrani narod, obasjan svetlom vere, krenuo je ka novim duhovnim visinama. Neka su svi blagosloveni na putu vere, kako je govorio blaženopočivši patrijarh Pavle, jer svako od nas nosi u sebi deo svetosti koju treba negovati i prenositi na buduće generacije.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Na Ilindan, mnogobrojni vernici okupili su se u Mirijevu kako bi prisustvovali arhijerejskoj liturgiji koju je služio vladika Nektarije. Svečanost je obogaćena litijskim ophodom i osvećenjem slavskih darova, podsećajući na bogatu istoriju i duhovno nasleđe ove svetinje.
U hramu Svetog velikomučenika Prokopija svečano je obeležena hramovna slava, a Episkop valjevski Isihije pozvao je vernike da u patnji bližnjih prepoznaju priliku za ljubav, saosećanje i delatnu hrišćansku veru.
Posle svečanog dočeka ikone Svetog sveštenomučenika Jovana Tuzlanskog uslediće Sveta Arhijerejska Liturgija, litija sa moštima svetih i trpeza ljubavi, a obezbeđen je i besplatan prevoz iz Bijeljine i Lopara.
Meštani Samaila i gosti iz okolnih gradova ispunili portu crkve Svetog Pantelejmona, uživajući u liturgiji, lomljenju slavskog kolača i programu koji su uveličali najmlađi folkloraši.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.