Manastir u Gostoviću kod Zavidovića ponovo postaje duhovni centar, svedočeći o snazi vere i ljubavi koja ne umire, ma koliko bila potisnuta.
Smešten u Gostoviću kod Zavidovića, Manastir Udrim, neosporno je jedno od najlepših i najduhovnijih mesta koje se može doživeti na ovom svetu. Međutim, ono što ovu svetinju čini zaista posebnom nije samo njegova očaravajuća duhovna atmosfera, već i činjenica da je u pravom smislu reči „ponovo oživio“ nakon decenija zapuštanja i zaborava. Manastir koji je pre nekoliko godina bio samo senka svoje bivše slave, danas je svetinja koja ponovo diše, koja se obnavlja i procveta, baš kao što cveta krin u pustinji, o kojem govori Sveto pismo.
Foto: SPC/Mitropolija dabrobosanska
Manastir Udrim smešten u Gostoviću kod Zavidovića
Priča o ovom manastiru nije samo priča o obnovi, već i o dubokom duhovnom ponovnom rađanju. Pre samo deset godina, Udrim je bio samo obična ruina. Više od toga – bio je simbol zaborava, ponekad i skrnavljenja. Ovakvi tragovi prošlosti nisu strani brojnim svetinjama u Bosni i Hercegovini, no Udrim je, za razliku od mnogih drugih, našao put ka ponovnom rođenju.
Za istoriju ovog manastira čuli su samo oni koji su u njemu odrasli, oni koji su znali da postoji još iz vremena pre Drugog svetskog rata, da je bio mesto okupljanja, verovanja i molitve. Svedoci tih dana pričaju kako su dolazili na zbor Svetog Pantelija, ali se ne sećaju sveštenika, ni molitve, ni obreda. Tek s godinama otkriveno je da je manastirska zemlja bila uzurpirana, da su neki od ljudi iz okoline prodavali zemljište, a sam manastir zapostavljen do neviđenih razmera.
Foto: SPC/Mitropolija dabrobosanska
Međutim, kao što Bog ne zaboravlja svoje svetinje, tako ni ljudi, sa verom u svoje srce, nisu zaboravili. U trenutku kada su se pojavili prvi tragovi obnove, ljubav i posvećenost počele su da niču iz temelja, baš kao što se manastir ponovo uzdigao iz prašine i zaborava.
Mitropolit dabrobosanski Hrizostom, čijim blagoslovom je počela obnova manastira, sa velikim zadovoljstvom je posetio ovu svetinju kako bi obišao dosadašnji napredak i najavio planove za nastavak radova. U pratnji protojereja-stavrofora Zorana Živkovića, paroha zavidovićkog, mitropolit Hrizostom je pregledao obavljen posao i izrazio radost zbog postignutog napretka. Obnova Udrima neće stati – predstoji pokrivanje crkve i zidanje centralne kupole, dok su u planu i radovi na sređivanju prostora oko manastira, kako bi sve bilo u skladu sa veličinom i značajem ovog svetog mesta.
Foto: SPC/Mitropolija dabrobosanska
Predstoji pokrivanje crkve i zidanje centralne kupole, dok su u planu i radovi na sređivanju prostora oko manastira
Manastir Udrim je, dakle, više od građevine – to je živi, duhovni spomenik, svetinja koja, poput Jerusalima, dolazi do obnove i novog života. I mi, kao hrišćani, imamo obavezu da čuvamo i obnavljamo naše svetinje, bilo one u fizičkom ili duhovnom smislu. Jer, kada svetinja postane svetinja, ona zauvek ostaje svetinja.
Danas, u danima kada se Udrim obnavlja, njena priča postaje simbol nade i obnovljene vere. Kroz rad, ljubav i posvećenost ljudi koji su dali sve od sebe da je ponovo podignu, manastir postaje svetionik duhovnog preporoda. veruju, ovaj manastir je ponovo pronašao svoj put i počeo da raste i cveta, darujući svetu mir, svetlost i duhovnu snagu.
U najnovijem incidentu, zlonamerni napadi na Srpsku pravoslavnu crkvu u Sarajevu donose ozbiljne posledice za slobodu veroispovesti i sigurnost vernika, dok se svakodnevne prepreke sve više pretvaraju u psihološko nasilje.
Liturgijom, slavskim darovima i dečjom akademijom obeležen Savindan, praznik svetitelja koji je srpskom narodu ostavio neprolazno nasleđe vere, znanja i ljubavi
Izjava episkopa diseldorfskog i nemačkog da je Sveti Sava bio "roker" izazvala je buru među vernicima. Umesto polemike, episkop zvorničko-tuzlanski odgovorio je stihovima – molitvenim vapajem i podsećanjem na neprolaznu svetost prvog arhiepiskopa srpskog.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sofija Urukalo, koja je preživela Drugi svetski rat i decenijama čuva ljubav prema srpskom narodu, primila je blagoslov patrijarha Porfirija tokom njegovog susreta sa srpskom zajednicom u Australiji.
Književnik je odlikovanje primio kao priznanje za vernost Crkvi i doprinos očuvanju srpske kulturne i duhovne baštine u Crnoj Gori, ističući da ono za njega predstavlja krunu životnog truda na njivi Gospodnjoj.
U Crkvi Svetog kneza Lazara u Aleksandriji, u Sidneju, poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao je srpski narod da iskušenja savremenog doba prihvati kao priliku da se još više približi Crkvi i Bogu.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U pustinji Južne Australije srpski vernici podigli su jedinstveni podzemni hram sa ikonama na staklu i freskama isklesanim u kamenu, koji danas svedoči o snazi vere hiljadama kilometara daleko od otadžbine.
Nisu se odrekli Hrista ni pred najtežim mukama, a njihovo stradanje za vreme cara Dioklecijana obeležio je događaj koji je mnoge naveo da poveruju u Hrista.
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Srpska svetinja stara više od jednog veka našla se u zemljišnim knjigama u Gradačcu pod spornim vlasništvom, što izaziva zabrinutost pravoslavnih vernika.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sofija Urukalo, koja je preživela Drugi svetski rat i decenijama čuva ljubav prema srpskom narodu, primila je blagoslov patrijarha Porfirija tokom njegovog susreta sa srpskom zajednicom u Australiji.
Književnik je odlikovanje primio kao priznanje za vernost Crkvi i doprinos očuvanju srpske kulturne i duhovne baštine u Crnoj Gori, ističući da ono za njega predstavlja krunu životnog truda na njivi Gospodnjoj.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Filipa, đakona, po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog velikomučenika Aretu. Katolička crkva obeležava spomen na Svetog Antonija Mariju Klareta, dok Jevreji proslavljaju Šabat, a muslimani nemaju veći praznik.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.