U Kasarskim Livadama služen je pomen Radu Ćiriću, a vladika Jerotej poručio da njegov život ostaje svedočanstvo hrišćanske hrabrosti i primer koji nadahnjuje generacije.
Na razmeđi naselja Kasarske Livade, tamo gde je Rade Ćirić odrastao, Šapčani su se okupili da uzdignu molitvu i otkriju spomen-ploču posvećenu njegovoj žrtvi. Ovaj momak iz njihovog komšiluka 1999. godine na Paštriku položio je život za ono što je smatrao svetinjom. Nije to bio skup protokola, nego susret ljudi koji su hteli da izgovore ime čoveka koji je iz običnog života zakoračio u žrtvu veću od sebe.
Foto: SPC
Molitva za junaka Rada Ćirića, postradalog u odbrani otadžbine na Paštriku 1999. godine
Sećanje koje okuplja Šapčane
Otkrivanje spomen-ploče i pomen koji je predvodio episkop šabački Jerotej doneli su tihu snagu tom aprilskom jutru. Iza svakog lica u sabranju stajalo je isto pitanje — kako jedan mladić, rođen 1977. u ovom istom kraju, postaje simbol postojanosti? Kako se život koji je tek počeo pretvara u svedočanstvo koje traje duže od jednog ljudskog veka?
Vladika Jerotej je u svojoj besedi to izgovorio jasno, noseći glasom i spokoj i ozbiljnost odgovornosti koju je tog dana poneo:
- Čast je da sam danas, kao arhipastir Eparhije šabačke, zajedno sa gradskim ocima, predstavnicima Vojske Srbije i drugim našim sugrađanima, u šabačkom predgrađu Kasarske Livade prisustvovao pomenu gde smo prineli zajedničku molitvu za pokoj duše našeg sugrađanina Rada Ćirića, junaka koji je na planini Paštrik 1999. godine položio svoj život za Krst časni i zlatnu slobodu otadžbine - kazao je vladika Jerotej i dodao:
- Koliko god nas pogađa istina da je naš brat Rade ovaj svet i svoje najmilije napustio u naponu mladalačke snage, poput bezbroj stradalnika i junaka u našoj krsno-vaskrsnoj istoriji, zajedničko sećanje na njega i otkrivanje spomen-ploče njemu u čast bude novu snagu i daju nadu. Njegovo junaštvo je svedočanstvo da su Šabac i Šapčani kadri da i u naše dane daju istinske hristonosce i rodoljube spremne da se žrtvuju za svetu veru pravoslavnu, slobodu naroda i čast otadžbine.
Foto: SPC
Spomen-ploča Radu Ćiriću
Reči episkopa šabačkog Jeroteja
Episkop šabački besedu je završio molitvom da Vaskrsli Gospod našem bratu Radu daruje večno blaženstvo u Carstvu Svome i da njegov podvig uvek bude primer svim sadašnjim i budućim naraštajima srpskim — kako se živi i umire za Srpstvo i Pravoslavlje.
- U blaženom usnuću večni pokoj podaj, Gospode, usnulom služitelju svome Radu i učini mu večan spomen! Večnaja pamjat! Bog dušu junačku da mu prosti! - završio je vladika, a njegove reči odzvanjale su kao molitveni štit nad mestom gde se rodio i gde se sada pamti kao da je krug života, smrti i sećanja bio zatvoren pred očima svih prisutnih.
Rade Ćirić, vojnik slavne 549. motorizovane brigade „Car Stefan Dušan Silni“, poginuo je na Vaskrs 1999. godine braneći položaje pred višestruko jačim napadačem. Na taj dan, dok su se u crkvama slušale stihire o pobedi Života nad smrću, njegov se život prelio u ono što vernici nazivaju nadom nepokolebljivom.
Foto: SPC
Vladika šabački Jerotej
Junak u tišini svog kraja
U Šapcu danas njegovo ime ne stoji samo na spomen-ploči, nego i u rečima starijih meštana, u tišini njegovog kraja i u pogledu svakog ko razume da se dostojanstvo jedne zajednice meri ljudima koji su je voleli više od sebe.
Molitva za Rada Ćirića bila je više od obreda. Bila je podsećanje da su hrabrost i vernost, kada se daruju bez zadrške, jače od vremena. I da postoji nešto što ni smrt ne može da zatvori — sećanje koje nas poziva da živimo uspravno, kao što je on otišao nepokoleban.
U atmosferi duboke molitve i zajedništva, sveštenici Eparhije šabačke koji su u mirovini, zajedno sa episkopom Jerotejem, obeležili su praznik Svetog Simeona, slaveći ljubav i snagu svoje službe.
Episkop šabački služio je liturgiju u hramu Sabora Srba Svetitelja i besedio o veri rimskog kapetana, smirenosti pred Bogom i čistoti duše koju Hristos traži od svakoga,
Vernici i sveštenstvo okupili su se oko oltara Crkve Svetog kneza Lazara, evocirajući život i duhovnu snagu blaženopočivšeg patrijarha, čije se sećanje i danas oseća u svakom kutku Srpske pravoslavne crkve.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska organizuje niz događaja u znak sećanja na umirovljenog episkopa, a centralni pomen biće služen 23. februara uz prisustvo istaknutih duhovnika i intelektualaca.
U saopštenju se ističu brak, porodica i vaspitanje dece kao vrednosti koje treba čuvati, uz jasan apel da eventualno okupljanje ne preraste u vređanje, podele i sukobe.
Mitropolit mileševski Atanasije služio je pomen Varnavi Rosiću u Pljevljima, ističući da je ovaj arhijerej i posle svoje smrti nastavio delo započeto za života.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.