U selu Velika, 81 godinu nakon mučeničkog stradanja nevinih ljudi, dvojica vladika služili su liturgiju u znak sećanja, pokajanja i neugasle nade.
Na praznik Svetih mučenika Kirika i Julite, kada se Srpska pravoslavna crkva molitveno seća i svetih novomučenika veličkih i gornjepolimskih, selo Velika kod Plava postalo je mesto tihe suze i velike utehe.
U ponedeljak, 28. jula 2025. godine, pod svodovima hrama Svetih Kirika i Julite, služena je sveta arhijerejska liturgija.
Mesto tihe suze i velike utehe
Liturgiju su služili mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije i episkop pakračko-slavonski Jovan, uz sasluženje brojnih sveštenika, pred okupljenim narodom iz Velike i okolnih sela podčakorskog kraja. Bilo je to sabranje naroda sa svojim svetiteljima – onima čije su duše podigle ovu crkvu, onima koji su stradali 28. jula 1944. godine, kada su nacističke jedinice divizija „Skenderbeg“ i „Princ Eugen“, na najsvirepiji način, ubile više od 500 nenaoružanih – majki, dece, staraca.
Iza njih nije ostala žalba, već – molitva.
Foto: SPC / Eparhija budimljansko-nikšićka
Liturgiju su služili vladika Metodije i vladika Jovan, uz sasluženje više sveštenika
Glad kao oružje: srpska deca u plavskom zatvoru
Ali dubine bola ne završavaju se samo tog jula 1944. godine. Srce Polimlja nosi i raniju ranu: dvadeset osam dece umorene glađu u plavskom zatvoru 1941. godine. Njihove malene ruke, gladne oči i prekinuti dečji uzdasi danas su urezani u samu dušu ovog kraja. Nisu imali ni oružje, ni krivicu – samo nežnost i neizgovorenu potrebu da žive. Danas, tiho i svetački, stoje među novomučenicima, pribrojani saboru svetih – čisti kao suza, večni kao vera.
"Velika vaskrsava"
U dirljivoj liturgijskoj propovedi, vladika Jovan osvrnuo se na prisustvo dece oko hrama – dece koja se igraju, smeju, žive:
– To je znak da Velika vaskrsava. Deca govore o budućnosti, a njihova prisutnost pored ovih mučenika govori da život nije uništen. Samo preobražen, u svetlost.
Podsetio je i na krst iz Jasenovca, donet u Veliku 2022. godine, koji danas stoji ispred crkve kao tih svedok i uzvišeni znak nade. Taj krst, kako reče, nosi urezanu tugu, ali i osmeh Vaskrsenja. Na njemu Hristovo lice, čak i iz rana, svetli radošću.
Foto: SPC / Eparhija budimljansko-nikšićka
Hram Svetih Kirika i Julite u Velici, podignut je na mestu stradanja više od 500 nevinih žrtava
Sećanje na junake Košara
Nakon liturgije, služen je pomen i junacima sa Košara – 108 mladih vojnika koji su u novije vreme dali svoje živote za otačastvo. Poput mučenika iz Velike, ostali su verni do kraja.
Prelomljen je slavski kolač, blagosiljano žito, a narod se tiho, u suzama i miru, poklonio sećanju koje ne prestaje da govori.
Pokajanje kao put: reč mitropolita Metodija
Vladika Metodije, u arhipastirskoj besedi, nežno, ali snažno, obratio se okupljenima:
– Ovo što nam se dešava kroz istoriju i danas, poziv je na pokajanje. Ne da bi nas Bog kaznio, već da bi nas vratio sebi. Da bi nas izlečio. Jer, sve što postoji – iz ljubavi je stvoreno: i čovek, i svet, i svaki put ka svetinji.
Foto: SPC / Eparhija budimljansko-nikšićka
Vladika Jovan pričešćuje vernije
Govoreći o bolu koji još traje, mitropolit je istakao da je otuđenje od svetinje razlog našeg pada:
– Mrak nije ništa drugo do odsustvo svetlosti. A svetlost se vraća kroz pokajanje, molitvu, liturgiju i jedinstvo u ljubavi.
U njegovim rečima čulo se i opelo i vaskrsna pesma. Bio je to glas ne samo arhijereja, već brata, saborca i učesnika u tišini Velike.
Zahvalio se vladiki Jovanu što je, iz Jasenovca, doneo miris grobova koji dišu verom i blagoslovom.
– Ne postoji drugo rešenje za naše rane – rekao je – osim Hrista. I dok god budemo dolazili ovde da se molimo, da se sećamo, da živimo liturgiju – tada ćemo opstajati. Ne zbog prošlosti, već zbog budućnosti.
Sabranje u Velici završeno je trpezom ljubavi, koju je, kao i svake godine, pripremila porodica Radulović.
U kulturno-umetničkom programu čule su se duhovne pesme koje ne zabavljaju – već leče. Glasovi hora iz Nikšića ispunili su crkvenu portu anđeoskom tišinom, dok su pogledi prisutnih bili uprti ka visinama.
U Velici, 81 godinu posle zločina koji vapi do neba, molitva se uzdiže tiše, ali dublje. Svaka suza postaje svedočanstvo – da svetost ne gine, da istina ne umire, i da deca koja su nekada gladovala – danas poste zajedno sa anđelima.
Na molitvenom pomenu za 3.267 nevino stradalih Srba iz Srednjeg Podrinja i Birča, patrijarh je poslao snažnu poruku o praštanju, jedinstvu i pobedi dobra nad zlom
Više od dve sedmice tužilaštvo u Bijelom Polju bezuspešno traži inspektora koji bi priveo i saslušao mitropolita budimljansko-nikšićkog zbog besede o Titu i četnicima – vernici u strahu, javnost u šoku.
U tišini starog groblja, među svećama i molitvama, vernici su se prisetili duhovnog vođe i tragične pogibije 25 meštana u savezničkom bombardovanju 1944. godine.
Dvojica mitropolita, sveštenstvo i vernici iz više eparhija proslavili su slavu svetinje u kojoj vekovima zrači sila Imena Hristovog i isceljuju se ranjene duše.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je na mestu stradanja jasenovačkih mučenika da reč pripada molitvi, a konačna pobeda životu i Hristu vaskrslom.
Molitva u Beogradu služena za pokoj duše velikog duhovnog vođe gruzijskog naroda – reči poglavara Srpske Pravoslavne Crkve osvetlile su snagu vere i nasleđe koje nadživljava vreme.
Građani, zvaničnici i potomci mučenika okupili su se kod spomenika „17. februar“, podsećajući na 84. godišnjicu jednog od najvećih stradanja srpskog naroda u Drugom svetskom ratu.
Na Keju žrtava Racije obeležena je godišnjica Pogroma iz 1942. godine uz snažne poruke patrijarha Porfirija da se zlo rađa tamo gde nestane Boga i pamćenja.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U prisustvu sveštenstva, majstora i meštana završen važan korak u izgradnji crkve, a poruke vladike ukazale na značaj istrajnosti, vere i dela koja, kako je naglasio, imaju trajnu vrednost i ne prolaze s vremenom.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Sveštenik Dmitrij Baricki tumači dramatičan jevanđelski događaj i upozorava na skrivenu opasnost – kada čovek odbije milost, ni čudo ne donosi mir, a rana nastavlja da upravlja njegovim životom.
Poslastica koja se ne jede na brzinu – prhka osnova od oraha i lagani šne od belanaca stvaraju desert koji opstaje danima i vraća duh porodičnih okupljanja.