Na Keju žrtava Racije obeležena je godišnjica Pogroma iz 1942. godine uz snažne poruke patrijarha Porfirija da se zlo rađa tamo gde nestane Boga i pamćenja.
Na mestu gde Dunav i danas nosi tišinu težu od vode, Novi Sad se ponovo zaustavio. Ne da bi gledao u prošlost, već da bi je podigao pred sebe kao ogledalo. Na Keju žrtava Racije obeležena je osamdeset i četvrta godišnjica Pogroma u Novosadskoj raciji iz januara 1942. godine - zločina koji je zauvek urezao ranu u pamćenje grada i naroda, ali i obavezu da se sećanje nikada ne prepusti zaboravu.
U podne, kod spomenika „Porodica“, sabrali su se predstavnici Srpske pravoslavne crkve i Jevrejske opštine u Novom Sadu, delegacije Grada Novog Sada i Skupštine Vojvodine, predstavnici pokrajinskih i gradskih vlasti, ambasada Izraela i Mađarske, gradonačelnici i izaslanici gradova stradalnika, kulturni i javni delatnici, potomci nevino postradalih, kao i mnogobrojni građani. Nije to bio skup protokola, već skup savesti.
Foto: SPC
Grad se zaustavio pred svojim mučenicima
Na početku obeležavanja prisutnima se obratio gradonačelnik Novog Sada Žarko Mićin, podsetivši da se pred imenima i senima ubijenih ne govori glasno. Njegove reči bile su poziv na zaustavljanje i odgovornost: sećanje, kako je naglasio, nije okrenuto prošlosti radi same prošlosti, već budućnosti. Posebno je istakao da nastavak izgradnje Memorijalnog centra za žrtve Pogroma i crkve Svetih mučenika bačkih nije samo obeležavanje stradanja, već zavet grada da zaborav nikada ne nadjača istorijsko pamćenje i da se sačuvaju imena onih koji su ubijeni bez suda i bez krivice.
Centralni i najdublji trenutak obeležavanja bio je pomen koji je služio patrijarh srpski Porfirije, uz sasluženje mitropolita bačkog Irineja i više arhijereja Srpske pravoslavne crkve, uz sveštenstvo i đakonstvo Eparhije bačke i Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke. Molitva je, kao i uvek kada se Crkva seća svojih mučenika, bila tiha, ali snažna . okrenuta i nebu i ljudskoj savesti.
Molitva za postradale - opomena za žive
Obraćajući se okupljenima, patrijarh Porfirije je podsetio da smo se sabrali da iznova posvedočimo tragediju greha i sunovrata ljudske prirode, ali i da ispovedimo istinu vere: da bez Boga čovek prestaje da bude ono zbog čega je sazdan. Pokolj koji se ovde dogodio, rekao je, plod je obezboženog uma – trenutak u kojem drugi prestaje da bude brat i postaje neprijatelj, u kojem bližnji više nije ikona Božja, već smetnja. Crkva, međutim, ne poziva na mržnju niti na zlopamćenje, već na molitveno sećanje, da se slično zlo nikada i nikome ne ponovi.
Foto: SPC
- Molitva i pamćenje su dug prema žrtvama i opomena nama živima - naglasio je patrijarh, podsetivši da narod bez sećanja neprimetno klizi u nove obmane. Na kraju je uputio molitvu za večni pokoj svim nevino postradalim i za to da nas, po njihovim molitvama, Gospod ukrepi ljubavlju i praštanjem.
U ime Jevrejske zajednice Srbije, vrhovni rabin Isak Asiel potom je održao pomen žrtvama po jevrejskom obredu, čime je još jednom potvrđeno da se sećanje na ovaj zločin čuva kao zajednička rana i zajednička obaveza.
Od Keja do Štranda: trag sećanja koji živi
Nakon toga, ispred spomenika "Porodica" položeno je cveće. To su učinili predstavnici Grada Novog Sada i Pokrajinske vlade, Skupštine Vojvodine, ambasadori Izraela i Mađarske, predstavnici gradova stradalnika - Kragujevca, Niša i Zemuna, predstavnici jevrejskih organizacija, Matice romske, kao i potomci žrtava. Venac spušten u Dunav sa broda Rečne flotile, u ime grada i zajednica, bio je još jedan nemi znak da reka i dalje nosi sećanje.
Obeležavanju su prisustvovali i izaslanik predsednika Republike Srbije Miloš Vučević, muftija vojvođanski i srbijanski Muhamed Ziljkić, kao i brojni predstavnici institucija i građani Novog Sada - ljudi koji su došli zato što znaju da se pamćenje ne nasleđuje samo, već i čuva.
Posle programa na Keju žrtava Racije, okupljeni su se uputili na Štrand, gde je kod spomen-ploče ponovo služen pomen žrtvama Pogroma iz januara 1942. godine. Taj put od reke do reke, od jednog mesta stradanja do drugog, kao da je još jednom ispisao nevidljivu mapu bola, ali i odgovornosti.
Ova godišnjica bila je svedočanstvo da Novi Sad, zajedno sa svojom Crkvom i svim svojim zajednicama, ne pristaje na zaborav. Jer sećanje, kada je prožeto molitvom i istinom, nije teret koji vuče unazad - ono je straža koja čuva da se ponor više nikada ne ponovi.
Vernici i sveštenstvo okupili su se oko oltara Crkve Svetog kneza Lazara, evocirajući život i duhovnu snagu blaženopočivšeg patrijarha, čije se sećanje i danas oseća u svakom kutku Srpske pravoslavne crkve.
Od dečaka koji se suprotstavio zabrani posta do arhijereja sa najdužim stažom u Srpskoj pravoslavnoj crkvi – podizao je hramove tamo gde ih nije bilo, vratio mošti Svetog vladike Nikolaja u otadžbinu i ostavio delo koje i danas živi.
Neobičan specijalitet iz starih monaških rukopisa pokazuje da su manastirske kuhinje nekada bile mesta u kojima su nastajali iznenađujuće zanimljivi ukusi.
Misa u crkvi San Karlo al Lacareto održana je povodom praznika Presvetog Srca Isusovog, ali je pažnju javnosti privukla zbog duginih boja, spornog natpisa na majici učesnika i rasprava o promenama u delu Crkve u Italiji.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Na Keju žrtava Racije, uz molitve je obeležena 83. godišnjica jednog od najtežih zločina u istoriji Novog Sada – pogroma koji je zauvek obeležio grad na Dunavu.
Na dan sećanja na sve stradale i prognane Srbe u hrvatskoj vojnoj akciji, poglavar SPC je u dirljivoj besedi u Loznici osvetlio put nade i mira, naglašavajući da se patnje našeg naroda ne smeju pretvoriti u očaj, već u snagu i inspiraciju za izgradnju svetlije budućnosti.
Poglavar SPC, uz sasluženje mnogobrojnih arhijereja, služio je svetu liturgiju i pomen za 3.267 Srba, a uz verni narod i najviše državne predstavnike, Bratunac je postao mesto molitve i sećanja, gde su tuga i nada preplitali u molitvi za nevine žrtve.
U razgovoru za radio emisiju „Iz perspektive večnosti“, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o pritiscima, klevetama i reakcijama tokom velikog sabranja vernika u Hramu Svetog Save.
Osvećenje Himelstira zakazano je za oktobar 2026. godine, a mitropolit nemački veruje da bi ova svetinja mogla da preraste u duhovno i kulturno središte Srba u Nemačkoj i mesto koje će ih učiniti vidljivijim u javnom životu.
U paraklisu Svetog Luke Krimskog služena je arhijerejska liturgija, obeleženo unapređenje u čin protonamesnika i upućene poruke o spoju medicine, vere i služenja čoveku u jednoj od najvažnijih zdravstvenih ustanova u Srbiji.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Lukilijana i druge s njim po starom, i Svetog Tihona Amatuntskog po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomen Svetog Franje Regisa, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pouka protojereja Valerijana Krečetova otkriva kako se duhovni život ne urušava naglo, već kroz male prekide koji deluju bezazleno, ali vremenom menjaju sve, i zašto je povratak moguć samo kroz upornost bez odlaganja.