OVA IKONA JE TOLIKO MOĆNA, SVAKI DETALJ NOSI VELIKU SIMBOLIKU: 3 figure predstavljaju večnost, a mesto za stolom je namenjeno vama
Detalji ikone su vešto utkani, pa tako sa leve strane možemo videti Oca, Sin je u sredini , a Sveti Duh skroz desno.
Poglavar SPC, uz sasluženje mnogobrojnih arhijereja, služio je svetu liturgiju i pomen za 3.267 Srba, a uz verni narod i najviše državne predstavnike, Bratunac je postao mesto molitve i sećanja, gde su tuga i nada preplitali u molitvi za nevine žrtve.
U danu kada se sećamo onih koji su svoje živote izgubili u srednjem Podrinju, na 32. godišnjicu stradanja Srba, Bratunac je bio mesto molitve i zajedničkog pomena. Svetu liturgiju i pomen služio je patrijarh srpski Porfirije, okupljajući mnogobrojne arhijereje, verni narod, kao i najviše državne predstavnike Republike Srbije i Republike Srpske. Bogosluženje je održano u Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u Bratuncu, nakon čega su kolone okupljenih krenule u litiju do gradskog i vojničkog groblja, gde je održan pomen žrtvama.
Patrijarh Porfirije, sa dubokim osećajem za bol i patnju koje nosi ova godišnjica, izrekao je reči koje su odzvanjale srcima svih prisutnih:
- Braćo i sestre, sa verom u Boga sabrali smo se danas na ovu svetu liturgiju u mnogostradalnom Bratuncu, u predivnom kraju, u Dabrobosanskoj mitropoliji, ali u krajevima i u mestima koja su nekada bila deo drevne Mitropolije zvorničko-srebreničke, koji imaju svoj koren i svoj početak još u 13. veku. Ta Mitropolija zvorničko-srebrenička se protezala sve do Užica, pokazujući na taj način, kao i mnoge druge mitropolije, eparhije i Crkve uostalom, da u Crkvi i u njenoj prirodi ne postoje granice koje mogu da podele suštinu i da je Crkva jedna i jedinstvena.
U nastavku svoje besede, patrijarh je govorio o bolu koji osećamo pred oltarom mučenika:
- Šta ćemo sa bolom koji osećamo danas pred ovim oltarom naših mučenika? Zar bol svakog čoveka, bio on hrišćanin, musliman, agnostik, ili nešto drugo, nije teret koji razdire u jednakoj meri svaku dušu ljudsku? Otud znamo da isti bol osećaju i naše komšije i da nam je zajednički imenilac tuga. Time su sve nevine žrtve dostojne molitve i svaka ima ime i prezime. A ime i prezime ne označava granicu bola! Zato nam ni na kraj pameti nije da potcenjujemo ili umanjujemo žrtve drugih naroda. Naprotiv, Bog nam je svedok da se, kao pravoslavni hrišćani, klanjamo pred svakom nedužnom žrtvom, jer je jednako vredna i sveta i dostojna molitve, bilo da je bošnjačka, hrvatska ili srpska.
Sećajući se prošlogodišnjeg pomena, patrijarh je podsetio na majku Dobrinu, koja je u ruci držala lobanju svog sina Živana:
- Govorio sam prošle godine o majci Dobrini koja u ruci drži lobanju svoga sina Živana. Njen krik se i danas prolama nad ovim mučeničkim prostorima. Dobrina je majka mučenica. Sve majke koje su izgubile svoju decu, mučenice su. Ponoviću i ponavljaću stalno da niko nema ekskluzivno i izuzetno pravo na bol! Bol ne boli više ili manje zavisno od imena! Bol razara i Safetovu i Živanovu majku!
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pomen se završio rečima Svetog vladike Nikolaja, u molitvi Hristu vaskrslom:
- Zato ostajući u blagoslovenoj atmosferi molitve, u ime svih majki naših nevinih žrtava, zavapimo rečima svetog vladike Nikolaja, jedinom Pobeditelju smrti i besmisla: O, Vaskrsli Hriste, o Care careva, utri nam suze, primi srpske žrtve, gde se večno živi i večno se peva! Amin. Neka je večan pomen svim nevino postradalima u Srednjem Podrinju i Birču. Hristos vaskrse . rekao je patrijarh Porfirije u svojoj besedi.
U ovim rečima, kao i u samom činu bogosluženja, odražava se duboka vera i saosećanje za sve nevine žrtve, čiji su životi urezani u kolektivno sećanje srpskog naroda. Bratunac je tako, na ovaj dan, postao mesto gde se tuga i nada prepliću, gde se molitvom iznad bola uzdiže vera u večni život i božansku pravdu.
Po projektu arhitekte Mihajla Mitrovića, gradnja je započela 1996. godine, a crkva je osvećena 2001. godine.
Uz molitveno učešće mnogobrojnog blagočestivog naroda Knjaževca i okoline, tokom svete liturgije su sasluživali i drugi.
Na mestu gde je pre tačno osam decenija Sveti Joanikije Lipovac služio svoju poslednju liturgiju pre mučeničke smrti, podignuta je svetinja u selu Razboj kod Srpca, a srpski narod je, uz arhijereje i sveštenstvo, obnovio pamćenje kroz suze, pesmu i liturgiju – u ime vere koja ne umire.
Mnoga deca u Beogradu, Nišu ili Novom Sadu nisu čula za Deževu i Miščiće. Vode ih na ekskurzije u Grčku i Tursku, a zaobilaze postojbinu Stefana Nemanje i Svetog Save, kazuje penzionisani profesor Mirko Popovac, koji svakodnevno prolazi pored ostataka Saborne crkve Nemanjića.
Posle svetih tajni, mitropolit šumadijski uputio je snažne poruke nade i vere, govoreći o snazi molitve, čudotvornom dejstvu Svetog Vasilija i vremenu koje zahteva nepokolebljivo oslanjanje na Boga.
Od Sarajeva i Podgorice, preko tihog učenika blaženopočivšeg Patrijarha Pavla, do episkopskog trona – život Vladike Metodija svedoči o snazi smirenja, učenju kroz tišinu i veri koja ne grmi rečima, već govori blagim glasom duše.
Sednica kojom je predsedavao patrijarh Porfirije bila je povod za parastos ktitorima, ali i snažno podsećanje na neugaslu želju srpskog naroda da na mestu stradanja nikne duhovni svetionik celog naroda.
Eparhija budimljansko-nikšićka uzdignuta na status Mitropolije budimljansko-nikšićke i tu odluku je donio Sabor Srpske pravoslavne crkve na redovnom majskom zasedanju.
Detalji ikone su vešto utkani, pa tako sa leve strane možemo videti Oca, Sin je u sredini , a Sveti Duh skroz desno.
Svetom službom započeo je zvanično pontifikat novog pape, uz prisustvo svetskih lidera, strogih bezbednosnih mera i desetina hiljada vernika. Njegova inauguracija bila je više od ceremonije — trenutak kada je Crkva ponovo podigla svoj glas za mir, jedinstvo i veru.
U pitanju je običaj ili tradicija, a ne zapovest, i tokom vekova ponuđena su različita tumačenja ovog neobičnog, ali duboko simboličnog čina.
Njegove duhovite opaske, britke dosetke i nenametljive poruke, izrečene s blagim osmehom i dubokom verom, ostale su zapamćene i prepričavaju se i danas. i.
U pitanju je običaj ili tradicija, a ne zapovest, i tokom vekova ponuđena su različita tumačenja ovog neobičnog, ali duboko simboličnog čina.
U vremenima kada se poštovao svaki komad hleba, nastajala su jela koja su spajala porodicu i grejala dom. Među njima je i pita od starog hleba – jednostavna, domaćinska čarolija koja i danas vraća veru u skromna zadovoljstva.
Deca žude za direktnim kontaktom sa roditeljima, a ne za mobilnim telefonima ili crtaćima... I ono što je važno, deca ne smeju da budu pritiskana nikad, kaže iguman Petar.